Osnovni podaci o dijabetesu tipa 2

Službena definicija dijabetesa tipa 2 je progresivna, degenerativna, kronična bolest, odnosno poremećaj metabolizma glukoze uzrokovan manjkavom funkcijom gušterače i/ili, najčešće neosjetljivošću stanica na inzulin.

Preuzmite brošure:

  1. Liječenje inzulinom
  2. Ostanite aktivni
  3. Zdrava Prehrana
  4. Liječenje šećerne bolesti tip 2

Neosjetljivost stanica na inzulin naziva se inzulinska rezistencija i označava nemogućnost stanica da iskoriste inzulin koji im je na raspolaganju. Istovremeno, nemogućnost stanica da iskoriste inzulin potiče gušteraču na pojačanu proizvodnju dodatnog inzulina, a ona pak u krvotoku uzrokuje povećanje inzulinske rezistencije, čime se stvara spirala koja na kraju vodi do visoke inzulinske rezistencije, iscrpljene gušterače i, posljedično, visoke razine šećera u krvi koji ne može ući u stanice.

Ovo je često popraćeno i povećanim stvaranjem glukoze u jetri, čime tijelo pokušava kompenzirati nedostatak glukoze u samoj stanici. Visoka razina šećera u krvi simptom je zbog kojeg se neka osoba klasificira kao dijabetičar (tipa 2 u ovom slučaju), a ovakvo se stanje razvija godinama.

Dakle osoba koja pati od poremećaja metabolizma ugljikohidrata (jednostavni i složeni šećeri), ima negativnu reakciju organizma kada konzumira određenu vrstu hrane.

Dijabetes tipa 2 naziva se još i starački dijabetes, dijabetes neovisan o inzulinu, kao i šećerna bolest tipa 2. Nijedan od tih naziva nije u potpunosti točan jer je to bolest koja više nije tipična za stariju populaciju, već je u velikoj mjeri zastupljena i kod ljudi srednje životne dobi, pa čak i kod djece. Također, nije neovisan o inzulinu, jer osobe koje imaju poremećaj regulacije šećera u krvi s vremenom često dolaze do razine u kojoj je potrebno egzogeno (izvanjsko) dodavanje hormona inzulina iz injekcije ili pena.

Dakle osoba koja pati od poremećaja metabolizma ugljikohidrata (jednostavni i složeni šećeri), ima negativnu reakciju organizma kada konzumira određenu vrstu hrane.

Dijabetes tipa 2 naziva se još i starački dijabetes, dijabetes neovisan o inzulinu, kao i šećerna bolest tipa 2. Nijedan od tih naziva nije u potpunosti točan jer je to bolest koja više nije tipična za stariju populaciju, već je u velikoj mjeri zastupljena i kod ljudi srednje životne dobi, pa čak i kod djece. Također, nije neovisan o inzulinu, jer osobe koje imaju poremećaj regulacije šećera u krvi s vremenom često dolaze do razine u kojoj je potrebno egzogeno (izvanjsko) dodavanje hormona inzulina iz injekcije ili pena.

Dakle, u slučaju neodabira ili neuspjeha promjene životnog stila, dijabetes tipa 2 progresivna je bolest. Također, to je degenerativna bolest koja s vremenom uzrokuje promjenu ili propadanje svih stanica, tkiva i organa, trajno narušavajući zdravlje.

ALI promjenom životnog stila, u samim počecima dok tijelo još uvijek nije iscrpilo vlastite mogućnosti proizvodnje inzulina, poremećaj šećera u krvi u potpunosti je regresivan. Što znači da osoba može vratiti sve zdravstvene parametre u normalu te takvo stanje zadržati neograničeno dugo, ako ustraje u dobrim prehrambenim i životnim navikama.

Simptomi dijabetesa

Prvi subjektivni pokazatelji da je osoba oboljela različiti su i mogu se očitovati u većem ili manjem broju istovremeno ili periodično, a moguće je i da uopće nema subjektivnih pokazatelja oboljenja.

Najčešći pokazatelji su, prema učestalosti pojavljivanja; kroničan umor i smanjenje energije, pojačano žeđanje i mokrenje, debljanje ili mršavljenje, neuobičajena glad, zamućenje vida, teško i dugotrajno zarastanje ranica i drugi.

Kroničan umor te smanjenje životnog i radnog elana posljedica su zasićenosti krvotoka prekomjernom glukozom.

Višak šećera u krvi tijelo pokušava eliminirati pojačanim mokrenjem (poliurija), a zbog pojačanog mokrenja osoba pak pojačano žeđa i pojačano unosi tekućinu (polidipsija).

Do pojačane gladi kod pojedinaca praćene debljanjem, a kod drugih mršavljenjem (ovisno o jačini inzulinske rezistencije), dolazi zato što glukoza ne može ući u stanicu, budući da joj je za ulazak u stanicu potreban inzulin. Tako stanica gladuje, dok se istovremeno glukoza koja joj je potrebna, u prekomjernim količinama, gomila u krvi. Svako povišenje glukoze u krvi uzrokuje povećanje inzulina u krvi, što potiče osjećaj gladi, te posljedično povećan unos hrane (polifagija). Ove se uzročno-posljedične reakcije događaju naizmjence u ciklusima uslijed preobilnih obroka ili hrane krcate jednostavnim ili složenim šećerima.

Do zamućenja vida, dvostruke slike i mrlja na vidnom polju, povremeno ili trajno, dolazi zbog oštećenja sitnih žila u oku ili živaca koji aktiviraju mišiće koji pokreću oko.

Vaginalne infekcije posljedica su poremećene mikroflore zbog koje se češće razvijaju gljivice.

Svrbež i suhoća kože, zadah po acetonu, mučnina i bolovi u trbuhu također mogu biti pokazatelji povišenog šećera u krvi.

Dijagnosticiranje dijabetesa tipa 2

Osim ovih subjektivnih pokazatelja koje osoba može i ne mora osjećati, rabi se više vrsta dijagnostičkih testova koji su dobar pokazatelj poremećaja metabolizma glukoze u organizmu.

GUK mjerenja

Izmjerena razina glukoze u krvi natašte koja je viša od 5,6 mmol/l, a nakon obroka od 6,9 mmol/l, već je pokazatelj potencijalnog razvoja poremećaja metabolizma ugljikohidrata.

S time da je važno znati kako je moguće da glukoza natašte bude uredna, a glukoza nakon obroka povišena, jer je do dva sata nakon obroka razina šećera u krvi ipak najviša i moguće je da inzulin koji osoba proizvodi ne može pokriti samo taj porast.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) razlikuje dvije kategorije, pa tako, ako je šećer u krvi natašte viši od 6,1 klasificira situaciju kao dijabetes, a ako je glukoza u krvi natašte viša od 5,6, kao poremećenu toleranciju glukoze, odnosno preddijabetičku fazu. (d)

 

Test tolerancije

Test tolerancije glukoze izvodi se tako da se izmjeri šećer u krvi i nakon toga popije otopina glukoze, te se nakon 2 sata  ponovno izmjeri šećer u krvi. Disfunkcionalan organizam neće moći potpuno adekvatno reagirati na takvo opterećenje glukozom.

Smatra se da osoba ima preddijabetes ako osoba ima GUK natašte ≥ 5,5 mmol/L; GUK poslije obroka (postprandijalno) ≥ 7,7 mmol/L i/ili HbA1C ≥ 5,7%.

Te da ima dijabetes ako ima GUK natašte ≥ 7,0 mmol/L; GUK poslije obroka (postprandijalno) ≥ 11,1 mmol/L i/ili HbA1C ≥ 6,5%. (mh)

HbA1c

Glikolizirani hemoglobin (HbA1c) pigment je crvenih krvnih zrnaca na koji se glukoza veže. Ova krvna zrnca prosječno žive tri do četiri mjeseca, pa je postotak hemoglobina koji sadrži glukozu pokazatelj prosječnih kretanja šećera u krvi u tom razdoblju. Kod potpuno zdravih ljudi njegova je vrijednost 4,2 ‒ 4,6%.

Trenutno važeće smjernice za kategorizaciju dijabetesa su zapravo umjerene u usporedbi sa potpuno zdravom osobom, tako se smatra alarmantnim tek HbA1C ≥ 6,5%.

Krv sadrži više nedavno proizvedenih crvenih krvnih zrnaca nego onih proizvedenih prije, pa je tako utjecaj onoga što smo jeli zadnjih desetak dana na izmjerene vrijednosti HbA1c-a veći.

Šećer u urinu

Prekomjerne količine šećera u krvi tijelo se pokušava riješiti izbacivanjem kroz urin.

Trakica za urin pokazat će prisutnost šećera samo ako je razina šećera u krvi viša od otprilike 10 mmol/l (ovaj prag je različit kod svake osobe), i ne može prikazati točnu brojku, odnosno količinu šećera u krvi.

Tako da je to daleko manje konkretan i pouzdan način potvrde dijabetesa tipa 2, pogotovo u slučaju negativnog rezultata koji trakica za urin pokaže, dok je šećer u krvi ipak blago povišen.

Razina c-peptida

C-peptid je protein koji proizvodi gušterača paralelno s proizvodnjom inzulina.

Tako je proizvodnja c-peptida povezana s mogućnošću organizma da proizvodi inzulin.

Kod dijabetesa tipa 2 ova razina može biti unutar graničnih vrijednosti i iznad ili ispod graničnih vrijednosti.

No, ako je iznad graničnih vrijednosti, to je dobar pokazatelj prekomjerne proizvodnje inzulina i nemogućnosti njegove upotrebe – odnosno pokazatelj da se razvila inzulinska rezistencija.

Vrijednosti c-peptida najtočnije su ako se mjere nakon 12-satnog gladovanja i dok je šećer u krvi unutar normalnih vrijednosti.