Komplikacijama nazivamo poremećaje u tkivima ili organima uzrokovane dugotrajnim poremećenim razinama šećera u krvi i/ili povišenim razinama inzulina u krvi.
Prenisku razinu šećera u krvi čovjek odmah osjeća i ona se naziva hipoglikemija.
Hipoglikemije su stalni pratilac dijabetičara koji koriste farmaceutske proizvode za snižavanje šećera u krvi. Relativno su česta ali akutna nuspojava. Odnosno kratkotrajne su i lako ih je riješiti.
Preuzmite brošure:
Akutna je komplikacija dijabetesa hipoglikemija, odnosno niska razina šećera u krvi ‒ ispod potrebne razine za nesmetano funkcioniranje, tj. manje od, otprilike, 3,7 mmol/l.
Može se dogoditi osobama koje uzimaju tablete ili inzulin, a mnogo je manja vjerojatnost da se dogodi nekom tko bolest regulira prehranom.
U slučaju hipoglikemije osoba se osjeća dezorijentirano, malaksalo, intenzivno se znoji, snažno joj lupa srce, osjeća drhtavicu i živčanu razdražljivost. Važno je u slučaju hipoglikemije što prije pojesti glukozne bombone koji će se najbrže moguće, već u ustima, apsorbirati i podignuti razinu šećera u krvi.
Posredno mogu uzrokovati neku drugu vrstu nezgode osobi koja je zbog hipoglikemije dezorijentirana, iako vjerojatnost za tako nešto nije jako velika.
Neka istraživanja ukazuju na to da hipoglikemije jednako kao i hiperglikemije oštećuju moždane funkcije nakon razdoblja dužeg od desetak godina. Mnogi dijabetičari iz vlastitog iskustva bi mogli potvrditi ovakvu degradaciju.
Zato je najvažnije kod hipoglikemija da kada se već dogode traju što kraće, odnosno da osoba što prije pojede glukozne bombone i tako digne razinu šećera u krvi.
U slučaju neuzimanja hrane koja će podignuti šećer u krvi, osoba može, iako je vjerojatnost dosta mala, pasti u komu.
Prvo iskustvo hipoglikemije je za većinu osoba zastrašujuće iskustvo. I kada se naviknu na njih, hipoglikemije su i dalje zaista neugodno i teško opisivo iskustvo.
Ali ne bi trebale biti uzrokom straha, jer dok ih osoba dobro i pravovremeno osjeća hipoglikemije se mogu relativno jednostavno i u kratkom roku sanirati. Važno je da osoba bude svjesna urgentnosti reakcije te da uvijek sa sobom nosi glukozne bombone.
S druge strane, previsoka razina šećera u krvi naziva se hiperglikemija i sama po sebi je manja smetnja, može čak proći i nezapaženo. Ali posljedice koje dugogodišnje hipoglikemije uzrokuju organizmu su zaista preteške.
Komplikacije uzrokovane dugotrajnim povišenim vrijednostima u krvi mnogo je teže primijetiti, kao i tretirati, te mogu biti neposredan uzrok smrti.
Najčešće pogođeni organi su: oči, bubrezi, mozak, stopala (udovi najudaljeniji od srca) i samo srce, a oni se polako uništavaju zbog oštećenja krvotoka prevelikim količinama glukoze.
Tako nastaju oštećenja na sitnim i većim krvnim žilama i živcima te, posljedično, organima.
Iako su navedeni organi najčešće pogođeni, zapravo ne postoji tkivo koje nije pogođeno ovim disbalansom.
Tako osobe često imaju krhkije kosti, loš lipidni profil, viši krvni tlak, stanjenu kožu, ukočenost zglobova, oštećenu kratkotrajnu memoriju, depresiju, razdražljivost i druge posljedice koje utječu na drastično smanjenje kvalitete života.
Mikrovaskularna oštećenja na očima osoba u početku najčešće ne može ni primijetiti, ali s vremenom se mogu razviti bolesti i poremećaji kao što su retinopatija, mikroaneurizme, katarakta, makularni edem, glaukom i diplopija.
Dijabetes je vodeći uzrok sljepoće koja može biti posljedica makularne degeneracije i dijabetičke retinopatije.
Dijabetička nefropatija ne može se razviti ako su razine šećera u krvi pod kontrolom. Uzrokovana je toksičnim razinama šećera u krvi koje uništavaju krvne žile u bubrezima.
Već nakon tri godine povišenih šećera u krvi javljaju se i prva oštećenja bubrega.
Dijabetes je vodeći uzrok otkazivanja bubrega, odnosno potrebe za dijalizom. Studije također potvrđuju da daleko veći utjecaj imaju povišeni šećeri u krvi nego prehrana bogata bjelančevinama.
U prosjeku oko 30% osoba s dijabetesom razvije neki oblik poremećaja u radu bubrega.
Mikroalbuminurija, koja je zapravo blaga propusnost bubrega, obično je prvo upozorenje pri pregledu mokraće. Kasnije prerasta u makroalbuminuriju, što zapravo označava količinu proteina koju bubrezi propuštaju, a ne bi trebali.
Oštećene žile u udaljenim perifernim udovima, odnosno slaba cirkulacija, uzrokuju oslabljenu kožu. Takva je koža tanka, lako se može oštetiti i teže zarasta.
Također je sklonija oštećivanju pri visokim ili niskim temperaturama kojima je noga izložena; naprimjer, u zimskim mjesecima ako obuća nije adekvatno zaštićena ili kada se noge nepažnjom operu u prevrućoj vodi.
Zbog oštećenih živaca u nogama, također zbog povišenih vrijednosti šećera u krvi, osoba počne gubiti osjet, odnosno ima smanjen doživljaj boli, pritiska, vrućine, hladnoće i sl.
Tako vrlo lako može doći do žuljeva, porezotina, natisaka i sl. a da to osoba uopće ne osjeti. Ne može reagirati i, recimo, izvaditi kamenčić iz cipele, pa tako uzrokuje još teža oštećenja noge.
Druga vrsta oštećenja živaca otežava normalno znojenje nogu, suhoću kože i ispucalost.
Ispucalost se najčešće javlja na petama i potencira razvoj infekcije ili, daleko gore, potencira i mogućnost razvoja razjede ili čira.
Treća vrsta oštećenja živaca jest motorna neuropatija, koja se očituje u gubitku mišića stopala. Gubitkom tih mišića stopalo se deformira.
Češći oblici deformacija jesu prsti na nogama u obliku kandži, čukljevi (iskrivljenje kosti u bazi palca ili malog prsta) i kvrge na sredini stopala uzrokovani iskrivljavanjem metatarzalne kosti.
Zbog oštećenja živaca može se i slabije percipirati položaj zglobova, pa dolazi do raznih oblika iščašenja. Oštećenja na stopalima u određenom broju slučajeva rezultiraju amputacijom noge i stopala.
Kardiomiopatija oslabljuje funkciju srčanog mišića, koji s vremenom postane tako slab da u nekom trenutku potpuno podbaci.
Dodatne su otežavajuće okolnosti povišen tlak (hipertenzija) i upalni procesi u tijelu na koje ukazuju povišen fibrinogen, homocistein, c-reaktivni protein, lipoprotein i povišeni trigliceridi.
Smatra se da povišen HDL štiti žile.
Također, prema nekim istraživanjima postoje pokazatelji da ova oštećenja ne uzrokuje povišen šećer u krvi, nego povišen inzulin u krvi (povišen zbog inzulinske rezistencije).
Kad je šećer u krvi dulji period povišen, dolazi do glikolizacije, odnosno dodavanja šećera na protein, LDL čestice ili protein koji je dio stijenki arterija.
Takve čestice zakrčuju krvne žile, posebno u kombinaciji s trombocitima, i pojavljuje se arterijski plak.
Kada se otkine od krvožilnih stijenki i krvotokom dođe do žila u mozgu, taj plak uzrokuje manje ili veće moždane udare.
Ovakav scenarij mnogo je vjerojatniji kad je razina šećera u krvi visoka dulje od 24 sata.
Vaskularna demencija opći je pojam koji opisuje probleme s misaonim procesima ili memorijom, a uzrokovana je oštećenjem mozga zbog oslabljenog protoka krvi u mozak. Kod dijabetičara je vrlo česta posljedica nereguliranog šećera u krvi.
Također je u najvećoj mjeri reverzibilna ili barem zaustavljiva stabiliziranjem šećera u krvi.
Erektilna disfunkcija pogađa oko 60% muškaraca i rezultat je višegodišnje poremećene razine šećera u krvi.
Očituje se kao prekratka ili nedovoljno čvrsta funkcija spolnog organa, direktno je uzrokovana neuropatijom ili blokiranim krvnim žilama.
Poboljšanjem GUK-a, ako je poremećaj djelomičan i uzrokovan neuropatijom, a ne blokiranim krvnim žilama, problem se u potpunosti može riješiti.
Dobro je još znati da je erekcija kratkotrajno onemogućena za vrijeme hipoglikemije.
Gastropareza, općenito, jest stanje u kojem želudac ne može isprazniti hranu onako kako bi trebao, što znači da je pražnjenje želuca odgođeno.
Gastropareza je uzrokovana oštećenjem vagus živca.
Vagus je najdulji živac u tijelu, koji upravlja nevoljnim i autonomnim funkcijama organizma. To su aktivnosti koje se događaju u našem tijelu mimo utjecaja naše volje i kontrole, između ostalog to je rad probavnog sustava.
Oštećen vagus sprečava mišiće u želucu i crijevima da ispravno funkcioniraju, odnosno da se hrana kreće kroz probavni sustav kako bi trebala.
Kroničan umor, česte infekcije i bolesti desni također su tipične za dijabetičare.
Depresija uzrokovana ograničenjima koje bolest nameće, kao i samim oštećenjem živčanog sustava, događa se periodički kod najvećeg broja osoba, a rjeđe je toliko jaka i kontinuirana da bi zahtijevala bolničko liječenje.
U slučaju dugogodišnje loše regulacije šećera u krvi očekivano je smanjeno trajanje života.
