Dijabetes tipa 2 i debljina je velik javnozdravstveni izazov u Hrvatskoj. O stanju na terenu, terapijama, sustavu i mogućim rješenjima razgovarali smo s dr. Draganom Soldom, specijalistom obiteljske medicine i Predsjednikom Hrvatskog društva obiteljskih doktora.

Recite doktore, zašto mnogi pacijenti zanemaruju svoj dijabetes?
Dijabetes ne boli – i to je glavni problem. Ljudi često ne osjećaju ništa dok ne dođe do ozbiljnih komplikacija poput sljepoće, amputacija ili zatajenja bubrega. Zato bolest ignoriraju godinama.

Pomoglo bi kad bi ljudi mogli “vidjeti” sebe za 20 godina – s invaliditetom, dijalizom ili srčanim udarom. To bi bio snažan motiv da ozbiljno shvate prehranu, lijekove i tjelovježbu. Prevencija je najjeftinija i najučinkovitija – ali zahtijeva svijest i disciplinu.

Što je najvažnije za uspješnu kontrolu dijabetesa tipa 2?
U dijabetesu tipa 2 vrijede dvije ključne paradigme. Prva kaže da pacijent liječi svoju bolest, a liječnik ga samo prati. Druga se odnosi na ranu farmakološku intervenciju.

Čovjek može početi s malim promjenama: više kretanja, manje procesirane hrane, kontrola porcija i redovito mjerenje glukoze. Nije nužno trenirati svaki dan – ali svakodnevna šetnja već čini razliku. Niti gladovanje, već umjerene porcije uobičajene kuhane hrane.

Dokazano je da ranim uvođenjem terapije možemo usporiti napredovanje bolesti i značajno smanjiti rizik od budućih komplikacija – mikro i makrovaskularnih. To znači manje problema s bubrezima, očima, srcem i krvnim žilama.

Zato treba djelovati na vrijeme, kontinuirano i disciplinirano čim počnu prve naznake dijabetesa.

Koji su lijekovi poželjni kod otkrivanja dijabetesa?
Metformin ostaje temelj liječenja i to s dobrim razlogom – učinkovit je, siguran i povoljan. Međutim, kod bolesnika s povećanim kardiovaskularnim rizikom preporučujemo odmah dodati i SGLT-2 inhibitore ili GLP-1 agoniste.

Ti lijekovi ne samo da snižavaju šećer, već dodatno štite srce i bubrege, što je posebno važno u rizičnim skupinama. S druge strane, derivati sulfonilureje danas se sve manje koriste jer nose veći rizik od hipoglikemije i debljanja. Nastojimo se udaljiti od zastarjelih terapija i okrenuti se onima koje štite više sustava odjednom.

Koliko su trakice i senzori dostupni osobama s tipom 2?
Osobe s dijabetesom tipa 2 u Hrvatskoj imaju pravo na samo 50 trakica godišnje – što je apsurdno malo. Realna potreba je barem 100 do 150 trakica, pogotovo za one koji žele aktivno upravljati bolešću.

Senzori za kontinuirano mjerenje glukoze su tehnološki napredni, ali financijski nepristupačni za većinu koja nije na višekratnoj inzulinskoj terapiji. Bez financijske podrške HZZO-a, ostaju luksuz. A upravo su ti uređaji ključni za bolju kontrolu i prevenciju komplikacija.

Debljina je glavni pokretač dijabetesa. Kako je liječiti?
Liječenje debljine mora biti sustavno i višeslojno. Prvo, pacijentima treba osigurati psihološku podršku – jer prejedanje često ima emocionalne uzroke. Zatim dolaze nutricionisti i kineziolozi, koji pomažu u izradi realnog i održivog plana prehrane i kretanja.

Treći stup je farmakoterapija – danas postoje lijekovi koji omogućuju gubitak do 30% tjelesne težine unutar godine dana. Kad se ta tri elementa spoje, rezultati mogu biti izvanredni. No, bez sustavne podrške, većina ljudi ostaje prepuštena sama sebi.

U kojoj mjeri HZZO pokriva liječenje debljine?
Debljina se u Hrvatskoj još uvijek ne tretira kao bolest, već kao “karakterna mana”. Zbog toga HZZO ne refundira lijekove za mršavljenje, ali zato plaća skupe operacije koljena, premosnice i dijalize. To je paradoksalno i ekonomski neodrživo. Prevencijom bismo mogli uštedjeti milijune, a pacijentima dati kvalitetniji život. No, sustav radije liječi posljedice nego uzroke – što je dugoročno pogrešan pristup.

Kakav je Vaš stav o barijatrijskoj kirurgiji?
Kirurško liječenje debljine daje brze i snažne rezultate – u prvoj godini pacijenti često gube i do 40 kilograma. Međutim, istraživanja pokazuju da se kod većine bolesnika težina počne vraćati unutar dvije do tri godine. Dugoročno, bez promjene navika i bez terapijske podrške, operacija gubi učinak. Također, to je ozbiljna intervencija s rizicima i dugim oporavkom. Zato je nužno razmišljati o njoj kao o zadnjem koraku, kad su sve druge opcije iscrpljene i kod vrlo pretilih ljudi.

Kako stojimo u usporedbi s drugim državama EU-a?
Nažalost, lošiji smo čak i od Bugarske kada se gleda očekivano trajanje života bez bolesti. Uzrok nije samo siromaštvo, već i duboko ukorijenjena kultura pasivnosti. U Hrvatskoj se još uvijek vjeruje da će “država” brinuti o zdravlju, što smanjuje osobnu odgovornost. Dok drugi sustavi aktivno uključuju pacijente u odlučivanje i samopomoć, naš sustav još uvijek potiče ovisnost. To dugoročno vodi ka većim troškovima i lošijim ishodima.

Koji je najveći strukturni izazov zdravstvenog sustava?
Najveći izazov je kronični manjak liječnika obiteljske medicine. Da bi sustav funkcionirao, trebalo bi ih biti oko 2500 – a trenutno ih imamo tek nešto više od 1000. Bez njih nema ni prevencije ni praćenja kroničnih bolesti poput dijabetesa. Ljudi nemaju kome otići, a kad i odu – dobivaju samo pet minuta pažnje. U takvom sustavu nema prostora za edukaciju, motivaciju ni povjerenje.

Kakva nas budućnost čeka ako se ništa ne promijeni?
Ako ne napravimo zaokret, slijedimo američki scenarij. Ljudi jedu jeftinu, rafiniranu hranu, malo se kreću i ovise o dostavi. Djeca već sada imaju prekomjernu težinu, a tinejdžeri razvijaju dijabetes tipa 2 – što je donedavno bilo nezamislivo. Broj pretlih i dijabetičara raste, a sustav neće moći podnijeti trošak liječenja. Zdravstveni kolaps neće biti iznenadan – već tih, postupan i bolan.

Jesu li važnije promjene u zdravstvenom sustavu ili u našim životnim navikama?
Promjene u zdravstvenom sustavu svakako su potrebne – od bolje dostupnosti terapija do sustavne prevencije. Ali istovremeno, najvažnije promjene moraju krenuti od nas – iz našeg svakodnevnog života. Zdravstveni sustav može pomoći, ali ne može živjeti zdravo umjesto nas.

Mi smo ti koji ćemo snositi posljedice – bilo pozitivne, ako se brinemo o sebi, bilo tragične, ako zanemarimo bolest. Nitko ne želi završiti na dijalizi ili bez noge, a upravo su to realne posljedice neodgovornosti. Zato je osobna odgovornost temelj svega – ona ne ovisi o reformama ni zakonima, nego o našim svakodnevnim odlukama.

Zahvaljujemo Vam na razgovoru doktore Soldo, poprilično ste otvoreni i rezolutni u svojim stavovima. Ukazujete koliko su kompleksni izazovi u liječenju dijabetesa tipa 2 i pretilosti, ali i koliko toga možemo učiniti ako djelujemo pravovremeno i sustavno. Uz veću dostupnost terapije, promjenu zdravstvene politike i aktivnije uključivanje pacijenata, moguće je preokrenuti trendove.