Živjeti s dijabetesom tipa 2 znači balansirati na tankoj liniji. Moramo pažljivo pratiti svoju prehranu i odlučivati između zdravije hrane i hrane koja nas više veseli. Redovito pratiti razinu šećera u krvi i reagirati ako su brojke previsoke. Uz to dijabetičari se često suočavaju s osjećajem krivnje, tuge ili ljutnje zbog toga što ne mogu više biti potpuno bezbrižni.
Društveni život može biti pogođen, jer ponekad moraju gledati dok drugi jedu, a ponekad jesti ono što inače ne bi. Dodatni troškovi lijekova i dijabetičkih pomagala mogu opteretiti i njihovu financijsku situaciju. Unatoč svim tim izazovima, dijabetičari su izuzetno snažne osobe koje se svakodnevno bore za svoje zdravlje, pokazujući upornost i odlučnost koju mogu samo ponekad zanemariti.
Uz svakodnevnu brigu o dijabetesu trebate i redovite preglede. Godišnji pregled kod liječnika obiteljske medicine je kao mali servis za vaše zdravlje. Uz sve medicinske pretrage, liječnik vam može pomoći i u upravljanju tim izazovima i pružiti emocionalnu podršku.
Možda se pitate zašto je toliko važno ići na preglede, pogotovo ako se osjećate dobro. Pa, zamislite da imate malu pukotinu na gumi svog automobila. Dok vozite, možda je i ne primjećujete, ali s vremenom će se ta pukotina sve više širiti i na kraju će guma puknuti. Isto je i s dijabetesom – promjene se događaju polako i tiho, a mi ih možda čak ni ne osjećamo. No, redovitim pregledima možemo te promjene otkriti na vrijeme i spriječiti veće probleme.
Što sve radimo na tim pregledima?
Tijekom pregleda, liječnik će vas pažljivo poslušati, izmjeriti vam tlak, provjeriti vid, uzeti krv za analizu i odgovoriti na sva vaša pitanja. To je vaša prilika da razgovarate o svemu što vas muči, o tome kako se osjećate, što jedete, koliko se krećete. Ako rezultati vaše samokontrole nisu zadovoljavajući, popričat ćete o tome što se sve može promijeniti. A ako nikako ne uspijevate, uputit će vas specijalisti dijabetologu, nutricionistu ili psihologu.
Zašto je važno pripremiti se za pregled?
Prije odlaska kod liječnika, napravite popis svih pitanja koja vas zanimaju. Možete pitati o novim lijekovima, o prehrani, o tjelovježbi, o komplikacijama. Dijabetes nije samo bolest nego način života, zato svaki aspekt našeg života od stresa do spavanja utječe na šećer u krvi.
Ako imate neke nove simptome, poput umora, žeđi, čestog mokrenja, zapišite ih i kada se javljaju, te ispričajte vašem liječniku obiteljske medicine.
Ponesite sa sobom dnevnik šećera. Tako ćete liječniku moći pokazati kako se vaše razine šećera mijenjaju tijekom vremena. Dnevnik će biti puno korisniji ako u njega zapišete i što ste pojeli. Tako ćete vi i liječnik lakše uočiti u koje doba dana su vam šećeri lošiji ili koja hrana vašem šećeru posebno škodi.
Ponesite popis svih lijekova koje uzimate bilo na recept i one koje ste kupili bez recepta jer neki lijekovi mogu dodatno utjecati na šećer u krvi.
Zašto je važno biti aktivan sudionik u svom liječenju?
Vaš liječnik je tu da vam pomogne, ali vi ste glavni igrač u ovoj igri. Redovitim pregledima pokazujete da vam je stalo do svog zdravlja i da želite živjeti što kvalitetniji život. Komplikacije šećerne bolesti su jako teške, a ako čovjek drži šećer pod kontrolom odnosno u razinama u kojima je potrebno, može te komplikacije izbjeći ili ih ublažiti.
Redovni pregledi su vaša investicija u vaše zdravlje, a kvalitetan liječnik obiteljske medicine važan saveznik u snalaženju i pronalaženju optimalne skrbi i životnog stila koji će vam pomoći da što dulje živite zdravo i osjećate se jako dobro unatoč dijabetesu tipa 2.
Tako da, odšetajte do svog liječnika obiteljske medicine već sutra, vrijeme juri brže nego što vam se čini i vjerojatno je već prošlo neko vrijeme otkad ste napravili posljednju kontrolu.
Želimo vam puno zdravlja i uspjeha u upravljanju vašim dijabetesom!
Agonisti GLP-1 vrsta su lijekova koja se preporučuje osobama s dijabetesom tip 2 radi smanjivanja razine šećera u krvi i tjelesne težine, kao i za zaštitu od srčanog i moždanog udara kod onih koji boluju od srčanih bolesti. Naučite više o ovim lijekovima, uključujući i nuspojave, kako djeluju te njihovu ulogu u dijabetesu i zdravlju srca.
Na žalost, osoba s dijabetesom ima dvostruko veći rizik za srčana oboljenja ili moždani udar, nego osoba koja ne boluje od dijabetesa. Bolest srca ponekad se opisuje kao „tiho“ stanje jer često nema simptoma dok se ne dogodi srčani ili moždani udar. Zbog toga je za osobe s dijabetesom osobito važno poduzeti mjere kako bi zaštitili srce. Udružili smo se s udrugom American Heart Association (Američka udruga za srce!?!?) i inicijativom American Diabetes Association’s Know Diabetes by Heart (KDBH), kako bi vam srce bilo zdravo, ako imate šećernu bolest.
Postoji mnogo načina da zaštitite svoje srce i smanjite rizik od srčanih oboljenja kada živite s dijabetesom – lijekovi za snižavanje kolesterola (statini), prestanak pušenja i tjelovježba posebno su važni. Međutim, pokazalo se da noviji lijekovi, uključujući SGLT-2 inhibitore i agoniste receptora sličnih glukagonu (GLP-1), štite srce i smanjuju rizik od mnogih specifičnih ishoda povezanih sa srcem za osobe s dijabetesom tip 2. Ovaj će se članak usredotočiti na GLP-1 lijekove.
Peptid sličan glukagonu 1 (GLP-1) je hormon koji se proizvodi u crijevima i pomaže u regulaciji apetita i razine šećera u krvi. U kombinaciji s glukozom, GLP-1 potiče lučenje inzulina nakon što pojedete.
GLP-1 su lijekovi koji djeluju poput hormona GLP-1 koji se proizvodi u vašem tijelu, pomažući regulirati razinu šećera u krvi na nekoliko načina, pa tako:
Ovi lijekovi pomažu regulirati razinu šećera u krvi osobama s dijabetesom tip 2; također smanjuju i apetit, što često rezultira smanjenjem tjelesne težine i rizika od srčanih oboljenja (srčani i moždani udar). Neki od ovih lijekova su također smanjili potrebu za inzulinom koji bi osobe s dijabetesom tip 2 mogle trebati. Većina GLP-1 agonista ubrizgava se potkožno kao i inzulin, dok je Rybelsus dostupan u obliku tableta koje se uzimaju oralno.
Članak je preveden i prilagođen, a izvorno dostupan na:
https://diatribe.org/what-are-glp-1-agonists-and-how-can-they-help-your-heart
p.s. GLP lijekovi su na preporuku dijabetologa dostupni i preko HZZO-a, uz određene preduvjete.
Mjerenje šećera u krvi je i dalje najtočniji, najprecizniji i najrelevantniji rezultat koji možete dobiti. I to ne u laboratoriju nego u udobnosti svog naslonjača. Ako mislite da vam prolijevanje krvi nije najugodnija aktivnost, draže vam je recimo gledanje Netflixa, podsjetit ću vas zašto je na mjerenje šećera u krvi ipak dobro potrošiti vrijeme.
Sjetimo se da je nekada za tu dragocjenu brojku bilo potrebno odšetati do laboratorija, čekati u redu, laborantica bi iscijedila solidnu količinu krvi i za koji bi vam sat rekla rezultat. Koliko je korisno znati kakav si šećer imao prije dva i pol sata? Iz današnje perspektive poprilično smiješno i beskorisno.
Danas otvorite svoju elegantnu torbicu, bilo kad i bilo gdje, i s jednom sitnom kapljicom krvi, djeca ju zovu bubamara, za nekoliko sekundi imate savršeno precizan rezultat. Sva ta tehnologija zajedno s torbicom stane u dlan. Daleko nam je tehnologija dogurala. Vi samo trebate redovno mjeriti.
Neminovno je da ćete imati bolju kontrolu šećera ako više mjerite. Čak i ako katkad ne reagirate primjereno pa ne odete u šetnju ili ne popijete dodatnu tabletu. I dalje će regulacija biti bolja proporcionalno broju mjerenja. Svašta ćete otkriti ako redovno mjerite šećer – neku hranu koju vaš šećer ne voli, susjedu koja vam ga diže šećer ili da vam terapija koju je doktor odredio ne funkcionira jer vam šećer ne pada ispod 7, umjesto da ne raste iznad 7.
Rezultat mjerenja nam ne pokazuje trendove, odnosno kuda će se u budućnosti šećer kretati, al’ nam zato trenutno stanje pokazuje vrlo točno. To je posebno važno kod vrlo visokih i vrlo niskih razina šećera. Želite znati je li hipoglikemija blaga ili ste na vrlo opasnim granicama nadomak nesvijesti? Velika je razlika je li šećer 3,9 ili 1,1. I treba to ozbiljno shvatiti. Ako je šećer 22, situacija je vrlo ozbiljna. Onima čije se vrijednosti kreću u rasponu od 7-12 mmola savjetujem da odu svom doktoru i traže pomoć u doziranju inzulina ili novu vrstu tableta, jer takav šećer nije dobar.
Svi oni koji koriste senzore, žele se mjerenja u krvi riješiti zauvijek. No ne zaboravimo da sve u životu ima svoje prednosti i nedostatke, tako i senzori i trakice.
Točnost je najvažnija prednost koju trakice imaju u odnosu na senzor. Posebno je bitno potvrditi mjerenjem iz krvi iznimno visoke i iznimno niske vrijednosti sa senzora. Naime, senzor u takvim situacijama lošije mjeri nego kad je u dobrom rasponu. Dakle, puno je važnije znati precizno koliki je šećer kad je u opasnim granicama, nego kad smo otprilike u granicama normale.
Iako bismo rado da senzori budu savršeniji, to još uvijek nije tako. Zato ne možemo zanemariti mjerenje šećera u krvi. Ako se senzor može kalibrirati, kalibracijom ga vraćamo na pravi put ukoliko zastrani, a ako kalibracija nije moguća, mjerenje u krvi će nam pokazati imamo li ispravan ili neispravan senzor na ruci.
Dok ne izume potpuno savršene i točne senzore, provjera kvalitetnim aparatićem iz krvi je neophodna.
Za one koji nemaju pravo na senzor, trud uložen u mjerenje šećera u krvi i sitna kapljica krvi, minimum su brige za vlastito zdravlje i vlastite šećere.
Vaš doktor opće obiteljske medicine;
Referentni centar za šećernu bolest Sveučilišna klinika za dijabetes, endokrinologiju i bolesti metabolizma Vuk Vrhovac: http://www.idb.hr;
Dnevna bolnica na Sveučilišnoj klinici Vuk Vrhovac: http://www.idb.hr/dnevna_bolnica.htm;
Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje: http://www.hzzo.hr/;
Međunarodna dijabetička federacija (International Diabetes Federation): http://www.idf.org;
Hrvatski savez dijabetičkih udruga: http://www.dijabetes.hr/;
48 dijabetičkih udruga u Hrvatskoj: https://www.dijabetes.hr/udruge-hsdu-a/
Zagrebačko dijabetičko društvo: zadi.hr www.facebook.com/ZagrebackoDijabetickoDrustvo
Nesumnjivo je da neke osobe imaju veću genetsku predispoziciju od drugih za obolijevanje od dijabetesa tipa 2.
Moguće je da se dvije osobe ne brinu jednako za svoje zdravlje, nekvalitetno se hrane i donose loše odluke, pa da jedna oboli od dijabetesa, a druga od nečega drugog, ili možda ipak ostane zdrava i čila do duboke starosti (što je ipak manje vjerojatno).
Dakle, ne možemo utjecati na genetsku sklonost, ali način života koji će ispoljiti genetsku sklonost prema nekoj bolesti u popriličnoj je mjeri u našim rukama.
Preuzmite brošure:
Toga moramo biti svjesni iako nam se često čini, kada se kaže "Ah, to je zbog načina života", da je taj "način života" naprosto nešto što je zadano i nepromjenjivo.
Nije ni zadano niti nepromjenjivo, tu na scenu dolaze naša volja, znanje i prioriteti, odnosno želja da zdravlje sačuvamo.
I to je, naravno, bolje učiniti na vrijeme, iako je važno učiniti sve što se može i kada je zdravlje već narušeno.
Iako bismo svi mi rado imali šarenu tableticu koja će riješiti sve naše zdravstvene i životne probleme, takva još nije izumljena.
Štoviše, dio ljudi koji će čitati ove stranice imaju problem sa šećerom u krvi upravo zbog farmakoloških proizvoda kojima su pokušali popraviti neke druge loše životne odluke. Na primjer, kortikosteroidi, tiazidi, betablokatori i statini mogu potaknuti razvoj dijabetesa tipa 2.
Dok je odgovornost pojedinca za vlastito zdravlje u nekim aspektima olakšana zbog razvoja zdravstvene industrije, u drugim je aspektima otežana zbog modernog načina života. No, odgovornost pojedinca za vlastito zdravlje i dalje je nedvojbena i mora biti temeljena na znanju i razumijevanju svih čimbenika koji utječu na stanje našeg organizma, zdravlja i prosperiteta.
Paradoksalno je da je, u doba najmodernije medicine, visoke industrijaliziranosti i informatizacije koja služi olakšavanju svakodnevnih poslova te široke dostupnosti informacija, potrebno intervenirati u osvješćivanje važnosti očuvanja zdravlja, usporavanja životnog tempa i ulaganja u kvalitetnu prehranu.
No, trendovi nikada nisu stalni, samo je mijena stalna, pa će tako i ovi negativni trendovi morati potaknuti želju za promjenom i ponovnim otkrivanjem nekih izgubljenih vrijednosti.
Pročitajte odlomak "Vaše je zdravlje u vašim rukama", jer to zaista jest istina. I ne zaboravite da vrijedi boriti se, istraživati i tragati za tim ciljem.
Dijabetes tip 2 kronična je, progresivna degenerativna bolest metabolizma, koja se reflektira na tijelo, duh i emocije. Priča počinje mnogo prije dijagnoze.
Osobe koje bi u tridesetima ili četrdesetima trebale biti u naponu fizičke i mentalne snage, vrlo polagano, ali kontinuirano počinju osjećati gubitak vitalnosti.
Rezultat je to dugogodišnjeg iscrpljivanja ili nepoštivanja potreba organizma ‒ nedovoljno sna, stimulansi poput kave i šećera, iscrpljivanje na poslu, neredoviti obroci, obroci na brzinu, nutritivno siromašni, rafinirani i kalorični obroci, najveći dio vremena proveden u sjedećem položaju, u zatvorenom prostoru i pod utjecajem zračenja.
Većine ovih čimbenika smo svjesni, ali brz ritam svakodnevice otežava nam da stanemo i razmislimo o životnim prioritetima. Istovremeno, navike su već toliko ukorijenjene da ih je gotovo nemoguće promijeniti te život najčešće teče dalje po inerciji.
U trenutku kada se počinju primjećivati prvi znaci poremećaja metabolizma glukoze, on je najčešće već dulje prisutan.
Osobe postaju pacijenti kojima se prepisuju farmakološki proizvodi. Dobivaju se i dijetetičke smjernice, u edukaciju o prehrani ulaže se minimalno vremena.
Time je drastično smanjena vjerojatnost da će pacijent razumjeti i prihvatiti važnost promjene prehrane.
Iako su kratka savjetovanja s liječnikom opće medicine ili liječnikom specijalistom u skladu s traženom efikasnošću zdravstvenog sustava, (pre)velik broj pacijenata koje jedan liječnik prima ne daje kvalitetne rezultate - nedovoljno je vremena za kvalitetan razgovor i edukaciju o tome što se osobi događa niti o očekivanom razvoju bolesti.
Za neke bolesti to nije neophodno, ali u tu skupinu zasigurno ne pripada najčešća i najkompliciranija "samoupravljačka" bolest modernog svijeta – dijabetes.
Farmakološki proizvodi, prehrana i fizička aktivnost dobro su poznata baza kontrole dijabetesa, a dvije i pol od te tri točke odgovornost su pacijenta, za što je nužno znanje, motivacija i snažna volja.
Uvođenjem tableta opća se slika i pokazatelji parametara glukoze (GUK) poboljšavaju, bez obzira na prehranu.
No, već nakon šest do dvanaest mjeseci efekt tableta se smanjuje i dolazi do blagog, ali kontinuiranog rasta šećera u krvi.
Paralelno se povećavaju doze ili uvode nove vrste lijekova kako bi se odgovorilo na ovo smanjenje efekta tableta.
Na kraju tog puta je inzulin i stanje u kojem se jedino egzogenim inzulinom GUK drži pod kontrolom. Izbjegavanje upotrebe inzulina u ovoj fazi zasigurno nije adekvatna reakcija.
Šećeri cijelo to razdoblje mogu biti u manje ili više prihvatljivom rangu, ali da bi se taj rang održao, nesumnjivo je potrebno ulagati sve više truda, odnosno: inzulinska rezistencija, koja je srž problema od samog početka, pogoršava se, dok se posljedica te rezistencije – visok šećer u krvi ‒ pokušava kontrolirati.
Zdravlje je stanje potpunog tjelesnog, duševnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsutnost bolesti ili nemoći.
Narušeno zdravlje pojedinca nedvojbeno utječe na kvalitetu života s fizičkog, duševnog te sve više i financijskog aspekta.
Dijabetes je tim gori što je progresivan. U samom početku problemi su skoro nezamjetljivi i jednostavno ih je zanemariti. S vremenom se zdravlje sve više narušava, sve do mogućeg otkazivanja očiju, bubrega ili srca. A zašto bismo takvo što dopustili ako možemo utjecati na ishode?
Ne zaboravimo kamene temeljce očuvanja zdravlja svakog čovjeka, ne samo dijabetičara. Dovoljno sna i odmora, ograničeno vrijeme provedeno pred izvorima zračenja (mobitel, televizor, računalo), organska i neprocesirana hrana, primjerena količina hrane, vitamini, minerali, esencijalne masne kiseline, izbjegavanja stresa i premorenosti te umjerenost u svemu što činimo.
Kvalitetna se prehrana temelji na kvalitetnim namirnicama ili "pravoj hrani". Prava je hrana uzgojena lokalno, sezonski i na plodnom zemljištu, pomoću sunca i vode, bez uporabe kemikalija, svježe ubrana i pravilno pripremljena, a ne industrijski prerađena.
Jednostavnije rečeno, ljudi hranu mogu ubrati, ne mogu je proizvesti. Zemljište iscrpljeno umjetnim gnojivima, herbicidima, pesticidima, višekratnim uzgojem (istih) usjeva na istom tlu ne omogućava biljkama kvalitetno hranjivo za razvoj niti pruža organizmu kvalitetne gradivne elemente za visoku razinu energije, vitalnosti i otpora bolestima.
Hrana proizvedena u tvornici ne može parirati "bakinom vrtu, voćnjaku i staji", samo što to na etiketama ne piše.
Više ne živimo u vremenu u kojem je pojedinac teško dolazio do znanja. Živimo u informatičkom vremenu u kojem je dostupnost informacija predimenzionirana, a što ispred svih nas stavlja drugačiji izazov – kako od šume vidjeti drvo? I kako ne zaboraviti jednostavne životne istine?
Omega 3 masne kiseline (EPA, DHA iz ribe i ribljeg ulja te alfa-linolenska kiselina iz lanenog i bučinog ulja) imaju ključnu ulogu u izgradnji i funkcioniranju staničnih membrana. Gotovo svaki dijabetičar pokazuje znakove manjka omega 3 masnih kiselina.
Ako postoji prehrambeni deficit ovih vitalnih hranjiva, stanične membrane postaju krute i ljepljive, umjesto da su glatke i elastične. Time je transport u unutrašnjost stanice otežan, kako drugih elemenata, tako i glukoze.
Esencijalne masne kiseline tako se zovu zato što organizam bez njih ne može preživjeti. Ljudski organizam može sam sintetizirati sve osim dvije masne kiseline:
Ove masne kiseline sastavni su dio biljnih ulja (laneno, bučino, kokosovo, sezamovo, nerafinirano (!) suncokretovo ulje) i u užem smislu možemo ih smatrati esencijalnima za ljudsku prehranu.
Za razliku od biljnih izvora, riblje ulje bogato je dugolančanim polinezasićenim omega 3 masnim kiselinama (EPA i DHA). Tako, na primjer, možete konzumirati mješavinu ribljeg i lanenog ulja (u omjeru 1: 2), i to 1 do 3 puta na dan po 1 jušnu žlicu uz jelo.
Na suplementima (nadopune prehrane) ćete naći upute o preporučenim količinama, a možete i sami dalje istraživati.
Uz dodatak prehrani u obliku ribljeg ulja, poželjno je izbaciti margarin i jeftina procesirana ulja na kojima pripremamo hranu te umjesto njih upotrebljavati kvalitetne masti ili ulja. Dakle, kvalitetna ulja su hladno prešana, neprocesirana i daleko skuplja od svojih rafiniranih pandana.
Čak je i stara, u našim krajevima nekad u širokoj upotrebi, a danas zaboravljena svinjska mast zdravija od margarina.
Vitamini iz grupe B vitamina često manjkaju, a potrebni su dijabetičarima.
Iako je većina komplikacija dijabetesa uzrokovana povišenim vrijednostima šećera u krvi, postoje studije koje upućuju na to da je neuropatija uzrokovana manjkom vitamina B, a ne isključivo povišenim vrijednostima šećera u krvi.
Vitamin B3 (niacin) sastavni je dio čimbenika tolerancije glukoze (GTF) i na taj način utječe na regulaciju funkcije inzulina. Osim toga, obnavlja beta stanice gušterače i potiče ih na bolju produkciju inzulina.
Vitamin B6 (piridoksin) koristan je u smanjenju reakcije intolerancije na inzulin, kod liječenja dijabetičke neuropatije (oštećenja perifernih živaca).
Vitamin B1 (tiamin) također je efikasan u sprečavanju neuroloških komplikacija dijabetesa.
Vitamin B12 (kobalmin) još je jedan iz grupe B vitamina važan u liječenju dijabetičke neuropatije, ali i retinopatije (oštećenja mrežnice oka).
Kao nadopuna u prehrani i nutritivni terapeutik vitamin B12 daje se u obliku cijanokobalmina.
Na primjer, tablete Neurobion multivitaminski su pripravak koji sadrži kombinaciju vitamina B. Kod nas se mogu dobiti samo preko recepta, ali ne na račun HZZO-a.
Magnezij je jedan od osnovnih mikroelemenata u ljudskoj prehrani s cijelim nizom važnih funkcija koje obavlja u organizmu.
Deficit magnezija jedan je od češćih nedostataka mineralnog metabolizma kod dijabetičara.
Ova nas činjenica ne mora čuditi ako znamo da magnezij ima važnu ulogu u održavanju strukture i funkcioniranju beta stanica gušterače i u lučenju inzulina te na taj način i u održavanju normalne razine glukoze u krvi i njezinog transporta u stanice.
Jednako je važan i za produkciju energije u staničnim mitohondrijima.
Krom j,e uz vanadij, esencijalni mineral u tragu i neophodan je dijabetičarima.
Ima važnu ulogu u metabolizmu ugljikohidrata te zajedno s vitaminom B3, sudjeluje u sintezi čimbenika regulacije inzulina i tako poboljšava funkciju inzulina. Povećava i omogućava rad inzulinskih receptora na membranama stanica.
Razlikujemo vitamine i minerale iz hrane, proizvedene iz hrane i stavljene u bočice i potpuno sintetske vitamine i minerale isto u obliku tableta.
Na primjer, vitamina B ima u svježoj germi, kroma u cvjetnom prahu.
Važno je znati da su vitamini i minerali proizvedeni iz hrane, u usporedbi sa sintetskim vitaminima, daleko superiorniji, no nažalost, i skuplji i nedostupniji.
Uz to, kod njihove upotrebe ne može doći do predoziranja, dok je predoziranje sa sintetskim vitaminima moguće.
Alfa-lipoičnu i linolensku kiselinu već smo spomenuli. Omega 3 esencijalna kiselina (EPA i DHA) izvrsna je u kombinaciji s uljem noćurka koje je bogato gama-linolenskom kiselinom (GLA).
GLA je dugolančana omega 6 polinezasićena masna kiselina s dobrim antiupalnim djelovanjem, antitrombotičkim djelovanjem (smanjuje zgrušavanje krvi) te, isto tako, dobrim antilipemičkim djelovanjem (smanjuje razinu masnoća u krvi). Zbog svog antiupalnog djelovanja GLA ima naročito dobar efekt u smanjenju dijabetičke neuropatije.
Alfa-lipoična kiselina (ALK) disulfidni je spoj koji kao koenzim sudjeluje u mnoštvu vitalnih kemijskih reakcija u kojima se u mitohondrijima stvara stanična energija.
ALK je moćan antioksidant, djeluje antiaterogeno, poboljšava mikrocirkulaciju i reperfuziju tkiva oštećenog ishemijom (pomanjkanje krvi u pojedinim organima zbog embolije, tromboze, grča) te štiti od štetnog efekta različitih vrsta toksina.
ALK je možda najefikasniji u liječenju dijabetičke neuropatije ‒ u oštećenim živcima djeluje antioksidantno, poboljšava dotok krvi, kisika te stimulira rast novih neurona.
Ovo dovodi do redukcije bola, parestezija (utrnulost) te osjećaja pečenja u područjima oštećenih živaca, naročito u nogama.
Betain hidroklorid supstancija je koja u želucu oslobađa klorovodičnu kiselinu i takav preparat naročito je pogodan za pacijente koji boluju od smanjene sekrecije želučane kiseline (hipoklorhidrija).
Takvih je osoba ‒ kojima svaka hrana teško pada na želudac, izazivajući osjećaj punoće, nadutosti, težine, žgaravice i podrigivanja, bolova i mučnine ‒ nažalost sve više i, suprotno očekivanom, njihove se smetnje često pogrešno tumače kao smetnje kod kojih postoji višak želučane kiseline.
Pod regulacijom šećerne bolesti tipa 2 podrazumijevamo kontinuirano držanje vrijednosti šećera u krvi unutar vrijednosti između 3,9 i 5,5 mmol/l ili barem što je bliže moguće jer takve vrijednosti ima potpuno zdrava osoba.
Ako vrijednosti šećera u krvi redovito prelaze 8 mmol/l, već to je pokazatelj neprikladne regulacije i preporučuje se nova procjena režima prehrane i/ili terapija farmakološkim proizvodima.
Preuzmite brošure:
Najuobičajenije je da se uspješnost regulacije šećera u krvi procjenjuje vrijednostima glikoliziranog hemoglobina HbA1c.
Preporučuje se mjeriti Hb barem jednom godišnje, a bolje je ako ste u mogućnosti svaka tri mjeseca ili svakih šest mjeseci.
Optimalnom se najčešće smatra vrijednost manja od 5%, a zadovoljavajućom manja od 7%. Hb je u korelaciji s prosječnim vrijednostima šećera u krvi u zadnja tri mjeseca.
Međutim, prosjek može biti i zavaravajuća (varljiva) kategorija. Naime, prosjek može biti jednako dobar u slučaju da osoba sve vrijednosti šećera u krvi ima dobre, kao i ako ima mnogo niskih i visokih šećera u krvi.
Uz to, ne samo da može biti zavaravajući, nego čak NIJE NITI JEDNAK prosječnim vrijednostima šećera u krvi, nego nešto niži. Kao što to zorno prikazuju podaci u tablici:
Isto tako, šećer ponekad mora biti povišen čak i 24 sata da bi imao utjecaj na Hb. Znači, može se dogoditi da osoba svakodnevno, nakon svakog obroka ima povišen šećer, ali samo sat do dva, te da ta povišenja uopće ne utječu na Hb.
Također, veći utjecaj na Hb imaju "friška" crvena krvna zrnca nego ona koja su stara tri mjeseca. To znači da će Hb biti niži ako se osoba neposredno prije laboratorijskih testova (5 ‒ 10 dana) pridržava pravila prehrane.
Time, naravno, neće popraviti svoje zdravstveno stanje, nego ga samo malo ''ušminkati'' pred doktorom i samim sobom što nikako nije preporučljivo.
Ukoliko netko vadi krv samo radi pretrage, troši svima i vrijeme i novac. To treba činiti da bi dobio kvalitetan i točan uvid u svoje zdravlje i da bi kasnije poduzeo korake s ciljem poboljšanja svog zdravlja, a ne da zavarava sama sebe.
Sve navedene nedostatke Hb-a kao pokazatelja dobre regulacije šećerne bolesti važno je imati na umu i logički ih usporediti s dnevnikom mjerenja šećera u krvi kako bi se dobila realna slika.
Prvi kućni aparatići za mjerenje šećera u krvi došli su na tržište 70-ih godina prošlog stoljeća u SAD-u. Još i tada, dok su bili veliki i nepraktični, značili su velik obrat u upravljanju dijabetesom.
U međuvremenu su se aparatići uvelike razvili, zahtijevajući minimalnu veličinu kapljice krvi i pokazujući rezultat u nekoliko sekundi. Također su daleko jeftiniji, manji, imaju dodatne funkcije kao što su memorija, pozadinsko svjetlo, integrirana trakica i sl.
Iako je upotreba aparatića omogućila dijabetičarima znatno bolju kontrolu šećera u krvi, radi kompletnog uvida, moramo imati na umu i njihova ograničenja.
Naime, da bi aparatić došao na hrvatsko tržište, u najmanju ruku mora zadovoljavati najnovije ISO standarde.
U slučaju da je šećer u krvi niži od 4,2, odstupanje u izmjerenoj vrijednosti može biti do 15%. Ako je izmjeren šećer u krvi iznad 4,2, odstupanje može biti do 20%.
Uz to, aparatić može "pogriješiti" i odstupiti od ovih smjernica kod maksimalno 5% mjerenja.
Ako pogledamo konkretne primjere, imat ćemo bolji uvid u preciznost aparatića:
Ako je šećer u krvi 3,8 mmol/l, aparatić može pokazati vrijednost od 3,2 mmol/l do 4,3 mmol/l i ponekad (u 1 od 20 mjerenja) izmjeriti vrijednost koja je potpuno izvan ovih granica.
Kako je vrijednost od 3,9 mmol/l donja granica normalnih vrijednosti šećera u krvi, osoba možda neće reagirati niti uzeti glukozu, dok je stvarna vrijednost u krvi zapravo niža i zahtijeva uzimanje glukoze kojom će blago povisiti šećer u krvi.
U slučaju visokog šećera, npr. 19,4 mmol/l, aparatić može pokazati vrijednost u rasponu od 15,6 mmol/l do 23,3 mmol/l.
U sva tri slučaja, ovako visoke vrijednosti zahtijevat će korektivnu akciju s ciljem spuštanja šećera, ali kad je o uzimanju inzulina riječ, osoba će potpuno različito procijeniti koliko joj inzulina treba za ''vrijednost šećera'' 15, 19 ili 23 mmol/l – odnosno potencijalno će pogriješiti.
Pogreške koje možemo sami napraviti kada mjerimo šećer u krvi također utječu na točnost rezultata ‒ na primjer, nedovoljna količina krvi u trakici, prejako i dugotrajno stiskanje prsta kako bismo iscijedili krv, držanje trakica na vlažnom mjestu te upotreba trakica kojima je prošao rok trajanja.
Posebno moramo istaknuti prljave prste, jer iako se dijabetičare obrazuje da bi trebali oprati ruke sapunom svaki put prije mjerenja šećera u krvi, mnogima to ne uđe u naviku.
Određeni farmaceutski proizvodi koje osoba upotrebljava za tretiranje drugih bolesti mogu utjecati na točnost mjerenja, što je potrebno provjeriti s liječnikom. (1)
Ništa od navedenog nije preporuka za izbjegavanje upotrebe aparatića za mjerenja šećera u krvi. Štoviše -
šećer u krvi poželjno je mjeriti onoliko puta koliko je potrebno da se dostignu ciljevi – normalizacija šećera natašte i nakon obroka. To je jedini siguran način za izbjegavanje dijabetičkih komplikacija.
No, neophodno je imati na umu i navedene informacije o preciznosti aparatića.
Na primjer, ako osoba ima subjektivan osjećaj hipoglikemije, koju aparatić ne pokazuje, bolje je vjerovati subjektivnom osjećaju i pojesti 1 ‒ 4 glukozna bombona.
Isto tako, ako aparatić pokazuje vrijednost koja se osobi čini čudnom ili neočekivanom, preporuka je oprati ruke i izmjeriti ponovno koristeći se trakicom iz drugog paketa trakica ili rezervnim aparatićem.
Prava pacijenata, odnosno dijagnostička i medicinska pomagala na koje pacijent ima pravo na teret HZZO-a propisana su Popisom pomagala.
Posljednji aktivan Popis stupio je na snagu 12.8.2015. Svakako je preporučljivo pratiti nove propise na internetskoj stranici HZZO-a ili na stranicama udruga dijabetičara. (2)
Osigurane osobe koje šećernu bolest liječe tabletama ostvaruju pravo na 50 trakica za 6 mjeseci.
Osigurane osobe koje primaju inzulin jednom dnevno ili su na drugoj subkutanoj terapiji za šećernu bolest ostvaruju pravo na 90 komada za 3 mjeseca. Subkutano znači potkožno, dakle uzima se uz pomoć injekcije.
Osigurane osobe koje primaju inzulin dvaput dnevno ostvaruju pravo na 180 komada za 3 mjeseca. Osigurane osobe koje primaju inzulin triput dnevno ostvaruju pravo na 275 komada za 3 mjeseca.
Osigurane osobe koje primaju inzulin više od triput dnevno ostvaruju pravo na najviše 375 komada za 3 mjeseca.
Osigurane osobe ostvaruju pravo na pomagalo isključivo uz predočenje dnevnika mjerenja ili podataka iz softvera samokontrole. Doznake za trakice izdaje doktor opće obiteljske medicine.
Uređaj za mjerenje šećera u krvi osiguranim osobama koji šećernu bolest liječe tabletama predlaže i propisuje izabrani doktor.
Uređaj osiguranim osobama koji primaju inzulin jednom ili više puta dnevno, samo kod prve opskrbe, predlažu specijalist interne medicine ili endokrinolog dijabetolog, a propisuje izabrani doktor. Doktori pacijentu uređaj PREDLAŽU te se svakako preporučuje da pacijent samostalno istraži mogućnosti koje mu stoje na raspolaganju, kao i funkcije koje pojedini aparatići imaju. Trenutačno je na popisu HZZO-a 28 aparatića koji se međusobno razlikuju i, iako HZZO plaća te aparatiće, pacijent ima puno pravo sam odabrati aparatić, uzimajući u obzir njegovu preciznost, dostupnost trakica, lakoću rukovanja aparatićem, potrebnu količinu krvi iz prsta, veličinu zaslona na kojem se rezultat očitava, veličinu i težinu aparatića, glasovno čitanje rezultata (za slijepe i slabovidne) i slično.
Ako dijabetičar dobiva premalo trakica, važno ih je dobro rasporediti. Jedna je od metoda optimalne upotrebe trakica izrada tjednog profila.
Tjedni profil: svaki se dan šećer mjeri u različito vrijeme po točno određenom rasporedu: prvi dan natašte, drugi dan 1,5 sat nakon doručka, treći dan prije ručka, četvrti dan 1,5 sat nakon ručka, peti dan prije večere, šesti dan 1,5 sat nakon večere, sedmi dan tijekom noći ‒ između 2 i 4 sata. Tako se u tjedan dana oblikuje profil šećera u krvi i može se pretpostaviti da su rezultati slični sve dane. Ovakav tjedni profil ima smisla samo za osobe koje svaki dan imaju slične navike, sličnu veličinu i vrijeme obroka te sličnu fizičku aktivnost.
Na temelju takve kompletne slike može se zaključiti u koja je doba dana šećer u krvi lošije reguliran ili koji su obroci neadekvatni, te eventualno promijeniti farmakološke proizvode. U svakom slučaju, takvim se načinom mjerenja dostupne trakice daleko efikasnije raspoređuju u odnosu na nasumično mjerenje u bilo koje doba dana.
Dnevnik samokontrole je bilo koja vrsta prazne bilježnice ili bloka u kojem su već iscrtana polja za unos podataka vezanih za kontrolu šećerne bolesti. U svakom slučaju, da bi dnevnik imao smisla, u njega je potrebno upisivati sljedeće:
Također je važno obilježiti sve vrijednosti koje su neuobičajene. Razmišljanja o tome što je dovelo do visokih ili niskih šećera ‒ to mogu biti razne jake emocije, stresna situacija, svađa, menstrualni ciklus, neadekvatan obrok i sl.
Bitno je redovito analizirati dnevnik i zapisivati pitanja koja se mogu pokušati raspraviti pri sljedećem posjetu doktoru. Samostalno bi se trebalo iz dobivenih vrijednosti šećera u krvi pokušati zaključiti koje aktivnosti ili vrstu hrane valja izbjegavati, odnosno kako prilagoditi život dijabetesu i dijabetes životu.
Trakice za urin dolaze u kutijicama od po 50 komada. Upotrebljavaju se tako da se osoba pomokri na trakicu.
Trakica ima jedno polje koje promijeni boju. Ta se boja na trakici zatim uspoređuje sa skalom koja je nacrtana na kutijici trakica i na taj način se može procijeniti raspon unutar kojeg je trenutna vrijednost šećera u mokraći.
Samo ako je vrijednost šećera u krvi viša od 10 mmol/l po litri, prekomjerne količine glukoze u krvi tijelo će se pokušati riješiti tako da se izluči urinom i to će se pokazati na trakici za urin. Niske razine šećera u krvi nemaju utjecaj na urin, pa trakice ne mogu pokazati hipoglikemiju. Stari indijski liječnici dijabetes su nazivali "medeni urin" jer su već tada primijetili da oboljela osoba izlučuje sladak urin koji je privlačio kukce.
Iako su trakice za urin daleko manje korisne od trakica za mjerenje šećera u krvi, mogu poslužiti za okvirnu orijentaciju.
Prema HZZO-ovom Popisu pomagala od 13. lipnja 2015., sve osigurane osobe koje primaju inzulin jedanput na dan ostvaruju pravo na 50 trakica na godinu. Kod osiguranih osoba koje primaju inzulin dva i više puta na dan djeca do 7 godina ostvaruju do 300 trakica na godinu, osiguranici od 7 do 18 godina do 200 trakica na godinu, osigurane osobe starije od 18 godina do 50 trakica na godinu. Osigurane osobe na peroralnoj terapiji antidijabeticima ne ostvaruju pravo na trakice.
Narukvica je dijabetičko pomagalo koje prema našim saznanjima nije niti dostupno, niti u čestoj upotrebi u Hrvatskoj.
Na Internetu je možete pronaći pod nazivima kao što su Hypolarm, Nighttime sweat alarm, Sleep Sentry Monitor i slično.
Na tržištu postoji više vrsta ovog uređaja, različitih cijena i kvalitete.
Dosta je popularan za starije i nemoćnije osobe s dijabetesom tipa 2, na primjer u Njemačkoj.
Njegova funkcija nije mjerenje šećera u krvi, već služi kao pomagalo za detektiranje noćnih hipoglikemija. Osobe koje su na inzulinu i tabletama koje potiču proizvodnju inzulina u gušterači mogu doživjeti hipoglikemije. Ukoliko osoba slabije subjektivno osjeća hipoglikemije ili se teško budi po noći kada joj u snu padne šećer, može si pomoći ovakvim uređajem.Uređaj izgleda slično kao sat i tako se nosi. Ne detektira samu hipoglikemiju jer nema doticaj s krvlju, nego detektira (jedino) dva tipična simptoma hipoglikemije – znojenje na koži i pad temperature kože. Kada detektira jedan od tih simptoma, budi osobu zvučnim alarmom i vibracijom. Osim troška kupnje uređaja, jedini kasniji dodatni trošak je kupnja baterija. (q)
Iako na vrijednosti šećera u krvi utječu hormoni, stres, fizička aktivnost, aktivnosti jetre ‒ primarni je čimbenik hrana.
Hrana je istovremeno čimbenik koji je u potpunosti pod našom kontrolom i to je velika prednost za kontrolu GUK-a koje moramo biti svjesni.
Iako će većina od nas reći da se raznoliko hrani, postoje samo tri vrste makronutrijenata od kojih se hrana sastoji: ugljikohidrati, masti i proteini. Bjelančevina je drugo ime za protein, a lipidi za masti. Makronutrijenti su glavni izvor energije i gradivnog materijala za čovjeka.
Ovo je vrlo jednostavno zapamtiti ‒ ne postoji četvrta kategorija makronutrijenata. To su različite forme energetske vrijednosti.
Hrana još sadrži veliku količinu različitih mikronutrijenata. Mikronutrijenti (vitamini, minerali i dr.) su vrlo važni, ali nisu tema dijabetičke priče ‒ barem ne ključna tema.
Ne zaboravite da i hrana i piće imaju i makronutrijente i mikronutrijente. Jedino piće koje nema energetsku vrijednost jest voda.
Katabolizam podrazumijeva skup biokemijskih reakcija u kojima se složeni kemijski spojevi razgrađuju u jednostavnije, oslobađajući tako u većini slučajeva kemijsku energiju i u određenoj mjeri toplinsku energiju.
Energetski katabolizam hrane (u prvoj fazi) jest razgradnja makromolekula koje su najčešće polimeri, u male molekule od kojih su sastavljene (monomeri).
Masti se razgrađuju u masne kiseline i glicerol. Bjelančevine se razgrađuju u aminokiseline. Ugljikohidrati se razgrađuju u glukozu.
Metabolizam masti, bjelančevina i aminokiselina, kao i metabolizam ugljikohidrata, složeni su metabolizmi, ali očito je da dijabetičari prvenstveno imaju poremećaj metabolizma ugljikohidrata (UH).
Kod prepoznavanja glavnih skupina hrane najlakše je prepoznati grupe koje su samo masti ili samo bjelančevine.
Tipične su bjelančevine meso, riba i jaja, a masti sve vrste ulja i masnoća. Sve što nam od hrane preostaje, a očito je da nisu bjelančevine ili masnoće, najvjerojatnije su ugljikohidrati.
Dio namirnica u potpunosti pripada u jednu kategoriju, ali većina je kombinacija različitih makronutrijenata i svrstavamo ih u kategoriju dominantnih makronutrijenata.
Tako, na primjer, mlijeko koje je inače cjelovita hrana za dojenče ili mladunče, ima i proteina i masti i ugljikohidrata. Ali proteina i masti ima u jednakom omjeru, a UH nešto više, pa mlijeko svrstavamo u kategoriju UH.
Meso je na primjer kombinacija bjelančevina i masnoća, dok ugljikohidrata u mesu nema uopće. Ali bjelančevina ima više nego masnoća, pa meso svrstavamo u kategoriju bjelančevina.
Orašasti plodovi pretežno su masnoće iako sadrže i proteine i ugljikohidrate.
Ugljikohidrati, kao i ostali makronutrijenti, ne mogu se u potpunosti izbaciti iz prehrane zbog mikronutrijenata koje te namirnice također sadrže, ali dijabetičari prvenstveno moraju obratiti posebnu pozornost na ugljikohidrate .
Kako bi konzumirali određen udio UH te istovremeno smanjili opterećenje na gušteraču, preporučuju se namirnice sa što manjom količinom UH. Oni se nazivaju još i neškrobni ugljikohidrati ili, na engleskom, "low carbs". A izbjegavati ili ograničavati visokoškrobne ugljikohidrate, koji se nazivaju još i "high carbs" te ugljikohidrati s visokim glikemijskim indeksom.
Ukratko, na sljedećem plakatu je prikazano što uopće ne jesti ili jesti minimalno - crvenom bojom, što umjereno jesti - narančastom bojom, a što jesti više, odnosno po želji - zelenom bojom.
Ovaj prikaz svakako ispišite i pričvrstite na hladnjak, u početku će vam pomoći da se lakše snalazite kad je riječ o kategorijama hrane.
Najlakše je ispisati tako da se klikne prvo na sliku, slika se otvori sama u ekranu i desna tipka miša, pa ''ispis'' ili ''print''.
Zapakirana, odnosno "dućanska" hrana u Hrvatskoj po propisima mora imati naznačenu količinu ugljikohidrata na deklaraciji, zbog čega ne moramo procjenjivati, nego možemo biti sigurni u količine. Svi su UH na etiketi relevantni, ne samo šećeri.
Mnogi proizvodi iz dućana imaju dodanog šećera ili brašna, čak i oni za koje na prvi pogled ne bismo to pretpostavili, kao što je, na primjer, kečap ili juha iz vrećice.
Uvijek je potrebno pogledati težinu proizvoda, jer nutritivne vrijednosti često nisu izražene na razini paketa, nego na 100 grama proizvoda. Natpisi kao što su: "smanjen GI", "nema dodanog šećera", "prirodni šećer", "sadrži steviju", "pogodno za dijabetičare" i slično su nebitni. Prvo pitanje koje se uvijek postavlja jest koliko neka hrana ima UH. Sva su druga pitanja manje važna.
Osnovna jedinica za računanje i uspoređivanje ugljikohidrata jest 15 g, toliko ima jedna kriška kruha. Tako, za usporedbu, jedan krumpir srednje veličine jednak je kriški kruha, kao i jedna velika žlica tjestenine, jedna velika žlica riže, žlica brašna i žlica šećera.
Kada odredite količinu ugljikohidrata na hrani koju planirate pojesti, uvijek je prije toga "prevedite" u kriške kruha i zadržite se na maksimalno jednoj "kriški kruha" po obroku. Ponekad si priuštite do dvije ''kriške kruha''.
Sva pića osim vode, nezaslađenih čajeva i limunade imaju određenu količinu UH. Tako, na primjer, jedna litra cijeđenog soka od jabuke ima 120 ‒ 150 g UH, što odgovara 10 kriški kruha.
Proizvodi za koje biste na prvi pogled pomislili da su pogodni za dijabetičare, također često imaju solidnu količinu UH. Mala vrećica štapića ima oko 37 g UH (dvije i pol kriške kruha), čips od jabuke oko 47 g UH (3 kriške kruha), čokolada bez šećera oko 52 g UH (3,5 kriške kruha).
Iako je lakše sa ''dućanskim'' proizvodima, uz malo prakse može se vrlo brzo naučiti procjenjivati količina UH i u proizvodima koji na sebi nemaju deklaraciju. Na primjer postoje tabele na Internetu, kao i knjižice u kojima su navedeni ovi podaci.
Sva hrana koja u sebi sadrži UH (voće, povrće, mlijeko, vrhnje . . .) utječe na razinu šećera u krvi, ali dominantan utjecaj ima hrana u grupi visokoškrobnih ugljikohidrata označena crvenom slovima.
Doručak: kajgana sa svježim sirom (količina po volji), 1 kriška kvalitetnog kruha (količina ograničena), zelena salata začinjena maslinovim ili bučinim uljem (količina po volji)
Ručak: kuhano ili pečeno meso po izboru (količina po volji), kuhane ili pečene tikvice začinjene maslinovim ili bučinim uljem (količina po volji), 1 krumpir srednje veličine (količina ograničena), salata od kupusa (količina po volji)
Večera: salata od povrća po volji pomiješana s komadićima hladnog mesa od ručka ili tunjevine, začinjena po želji i prelivena maslinovim ili bučinim uljem (količina po volji)
Međuobroci: samo ako ste gladni, nije obavezno! Kava s vrhnjem, šaka orašastih plodova, par kriški sira ili jedna voćka.
Nije potrebno previše komplicirati s jelovnicima i uvođenjem namirnica koje inače ne jedete. Dovoljno je da iz svojega standardnog jelovnika izuzmete ili minimalizirate visokoškrobne ugljikohidrate, a da ne biste ostali gladni, povećate količinu povrća, mesa i kvalitetnih masnoća.
Obratite pažnju da je na ovom primjeru u večeri potpuno izostavljena namirnica iz kategorije visokoškrobnih UH (nema ni kruha, ni krumpira ni tjestenine). To nije obveza, nego samo pokazatelj da neki obrok može biti u potpunosti bez visokoškrobnih UH. Ali važno je imati na umu ako uzimate tabletu za spuštanje šećera prije večere, da vam za takvu večeru tableta možda uopće neće trebati. Odnosno ako ju uzmete da će vam potencijalno sniziti šećer u krvi kojeg uopće ne treba snižavati, jer bi tako i tako ostao dobar.
Našem je podneblju primjerena, na primjer, mediteranska dijeta, koja se temelji na zelenom lisnatom povrću, ribi i kvalitetnom ulju kao što je maslinovo ‒ za razliku od moderne gradske dijete koja, nažalost, postaje sve uobičajenija i u našoj zemlji. Brza hrana, pekarski proizvodi, visokoenergetske čokoladice, gazirani sokovi potpuno su neadekvatni za dijabetičara, kao i za zdravu osobu koja želi ostati zdrava.
Od zamjena za šećer preporučujemo zelenu steviju. Stevija je prirodni zaslađivač koji nema djelovanje na šećer u krvi i nije štetan.
Dapače, biljka stevija je ljekovita, odavno je poznato njezino antibakterijsko, protuupalno, pa čak i antikancerogeno djelovanje. Porijeklom je iz Južne Amerike.
U većini zapadnih zemalja stevija je do nedavno bila sabotirana i proglašena zabranjenom biljkom zbog interesa velikih multinacionalnih kompanija, koje profitiraju na umjetnim zaslađivačima i šećeru. Interesantno je da su u Japanu, upravo suprotno, zabranjena sva sintetička sladila i da se koristi samo stevija.
Može se kupiti u raznim oblicima: zeleni prah, bijeli prah, tabletice i tekućina. Zeleni prah je osušeno (cijelo) lišće stevije koje je 30-40 puta slađe od šećera. Od ovog praha može se napraviti tekući koncentrat, tako da se 10 g praha u filter vrećici prelije 1 litrom kipuće vode i ostavi stajati 30 minuta. Ohlađeni tekući koncentrat čuva se u hladnjaku i koristi kao sredstvo za zaslađivanje.
Bijeli prah je ekstrakt glikozida koji se nalaze u lišću stevije i koji biljci daju sladak okus. Svakako kod kupovine pročitajte da li je u proizvodu dodano još nešto osim stevije.
Većinom ljudi kada steviju probaju, osjećaju nedostatak punine okusa koju daje bijeli šećer, što se može malo ublažiti kombiniranjem s vanilijom, cimetom, ribanom limunovom ili narančinom koricom ili limunovim sokom. (ćž)
Dijabetičari uza sebe uvijek moraju imati paketić glukoznih bombona!
Ponavljamo, to se odnosi samo na dijabetičare koji koriste farmakološke proizvode za snižavanje šećera u krvi. Dijabetičari koji se reguliraju samo prehranom, imaju problema samo sa povišenim razinama šećera u krvi, te nemaju problema sa niskim razinama šećera u krvi odnosno hipoglikemijom.
Ako se osobi dogodi pad šećera u krvi, ključno je podići razinu šećera u krvi što je prije moguće, a za to je logično najbolja upravo glukoza.
Na hrvatskom tržištu ima nekoliko vrsta glukoznih bombona. Na etiketi može pisati i dekstroza, Traubenzucker, te grožđani šećer. To su bomboni koji se otapaju čim ih stavite u usta i zagrizete.
Mogu se kupiti u nekim ljekarnama, Lidl-u i DM-u. Za dizanje šećera u krvi kod blage hipoglikemije potrebno je 2 ‒ 4, a kod teških hipoglikemija do 8 bombončića.
Većinom su to bomboni veličine kovanice od 50 lipa i imaju oko 2 g ugljikohidrata.
Hipoglikemije su uobičajen pratilac šećerne bolesti ukoliko osoba koristi farmaceutski proizvod za snižavanje šećera u krvi. Tako da Vas svakako upućujemo da pozorno pročitate odlomak o hipoglikemiji, odnosno niskoj razini šećera u krvi.
Tjelovježba ima velik utjecaj na smanjenje inzulinske rezistencije kao i smanjenje potreba organizma za inzulinom. Jedno i drugo je iznimno važno za regulaciju šećera.
Laički rečeno, vježbanje spušta šećer.
Inzulinska rezistencija u izravnoj je korelaciji s količinom masnog tkiva u području trbuha. Što je veći omjer masnog tkiva na trbuhu u odnosu na mišićno tkivo, inzulinska rezistencija je vjerojatnija.
Kako osoba povećava količinu mišićnog tkiva, tako je potreba za proizvodnjom inzulina ili za uzimanjem inzulina iz šprice manja. Što je manje inzulina potrebno, to će tijelo manje proizvoditi masno tkivo, jer
inzulin je prvenstveno hormon debljanja.
Zato tjelovježba ima dvostruki pozitivan učinak.
Korisnost tjelovježbe očituje se i u povećanom izlučivanju endorfina. Endorfin je neurotransmiter, svojevrstan pozitivan organski opijat, koji ima pozitivan utjecaj na poboljšanje emotivnog stanja, smanjenje bolova i depresivnosti te na žudnju za prejedanjem.
Nažalost, dijabetičari najčešće već imaju smanjeno izlučivanje endorfina i, time, skloniji su "crnom gledanju na stvarnost" kao i prejedanju.
Kada se osoba bavi bilo kakvom vrstom tjelovježbe na svježem zraku, to će imati veliki doprinos njenom psihičkom i fizičkom boljitku.
Kod samog procesa intenzivnije tjelovježbe (ne lagane šetnje) dijabetičarima tipa 2 šećer najprije zna porasti. Aktivacija mišića daje tijelu signal da mu je potrebna dodatna energija i otpustit će je iz jetre.
U jetri se inače nalazi zaliha energije u obliku glikogena, koja se može, u slučaju potrebe, iznimno brzo vratiti u krv u obliku glukoze. No, kod većine dijabetičara tipa 2, ako u trenutku počinjanja tjelovježbe šećer već nije povišen (iznad 10 mmol/l), tijelo će s malim zakašnjenjem uspjeti izlučiti relativno malu dodatnu količinu inzulina koja će ga spustiti, a i mišići će jedan dio potrošiti.
Zato se preporučuje da tjelovježba, odnosno fizički napor, ne bude snažan i kratkotrajan.
Bolji je dugotrajniji fizički napor, recimo više od pola sata, koji može ali i ne mora biti naporan. Tako je malo brže hodanje, koje možemo relativno jednostavno uklopiti u svoju dnevnu rutinu, sasvim zadovoljavajuće, pogotovo ako traje preko pola sata. Znači bolje je prehodati dvije tramvajske stanice nego potrčati za tramvajem.
S vremenom se u rutinu mogu ubaciti i vježbe koje zahtijevaju veći napor. Potrebno je imati na umu da je moguć povećan rizik od srčanog ili moždanog udara kod iznimno velikih fizičkih napora.
Iz svega ovoga možemo zaključiti da je tjelovježba obvezna za sve dijabetičare i osobe u preddijabetičkom stanju, iako je potrebno voditi računa o mogućim negativnim nuspojavama.
Za osobe koje su na inzulinu ili na lijekovima koji snižavaju šećer u krvi zbog tjelovježbe šećer u krvi može pasti ispod normalne razine. Dakle, iako to malo komplicira provođenje tjelovježbe u odnosu na potpuno zdrave osobe, uz malo prakse, osoba bi trebala naučiti pojesti glukozne bombone već na prvi osjećaj slabosti ili smanjiti količinu farmaceutskih proizvoda prije planirane tjelovježbe.
Također, veća je vjerojatnost nego kod mlade i zdrave populacije da se dogode ozljede te je iznimno važno voditi brigu da se čovjek tjelovježbom ne ugrožava, nego da se vrsta aktivnosti prilagodi ponaosob.
Osobe na inzulinu obvezno moraju izmjeriti šećer prije i poslije tjelovježbe, te za vrijeme tjelovježbe ako je dugotrajnija od 1,5 h.
Ako osoba promjenom načina života (prehrana i fizička aktivnost) ipak ne uspije vrijednosti šećera u krvi dovesti do normalne razine, sljedeći su korak oralni antidijabetici, odnosno tablete koje utječu na smanjenje šećera u krvi.
Nakon toga, pacijentima koji ne uspijevaju postići adekvatnu regulaciju oralnim antidijabeticima, u terapiju se uvode GLP, oralni GLP, DPP, DPP4, SGLT2 i/ili inzulin.
Što su GLP lijekovi za dijabetes i kako mogu pomoći vašem srcu?
Prema trenutnim hrvatskim smjernicama, ako je GUK natašte ≥6,6 mmol/L; GUK poslije obroka (postprandijalno) ≥7,8 mmol/L i/ili HbA1C ≥6,5% nakon 3-6 mjeseci terapije tabletama, može se uvesti inzulin.
Kažemo da ''može'' zato što dijabetolog razmatra ne samo postizanje ciljnih vrijednosti šećera u krvi, nego i druge bolesti od kojih osoba može patiti, njegovo psihološko stanje i godine starosti, te prema tome donosi odluke.
Tako na primjer prema nekim mišljenjima u literaturi, čim osobi vrijednosti šećera u krvi počnu prelaziti 17 mmol/l, u bilo kojem trenutku tijekom dana, toj osobi je već tada neophodan farmaceutski inzulin.
GLP i DPP su skupina farmakoloških proizvoda koji su registrirani za tretiranje dijabetesa, iako prvenstveno utječu na problem pretilosti.
Inzulin je farmaceutski hormon koji se ubrizgava potkožno injekcijom ili penom. Kod zdravih osoba inzulin izlučuje gušterača i njegova primarna funkcija je snižavanje šećera u krvi.
Pen je svojevrsna poluautomatska injekcija koja nalikuje na nalivpero. U mehanizam pena se umeću direktno ampule inzulina i na pen se pričvršćuje mali nastavak u obliku igle. Na penu se namješta potrebna količina inzulina, iglica se umeće pod kožu i inzulin se otpušta pritiskom na vrh pena.
Općenito, tablete možemo podijeliti prema njihovom djelovanju u tri kategorije, od kojih je metformin kod najvećeg broja doktora prvi izbor:
Osobe koje imaju povišen šećer u krvi imaju poremećaj na jednom od dva fronta ili na oba istovremeno:
To ćete na laboratorijskom nalazu vidjeti kao aktivnost beta stanica i/ili c-peptid (rad gušterače) i periferna osjetljivost na inzulin i/ili indeks inzulinske rezistencije (inzulinska rezistencija stanica). Ove vrijednosti nisu laboratorijski izmjerene, nego izračunate iz odnosa glukoze i inzulina u krvi.
Osobama kojima gušterača još uvijek dobro radi, mogu biti dovoljne za regulaciju samo tablete iz prve kategorije.
Osobama čija gušterača radi slabije vjerojatnije će biti potrebna prva i druga skupina tableta. Inzulinski senzibilizatori daju se najčešće prije obroka da bi smanjili povišenje šećera u krvi nakon obroka ili navečer (metformin s vremenskim otpuštanjem te nakon buđenja. Ako se upotrebljavaju jedino oni, do hipoglikemije neće doći. Mimetik inzulina efikasniji je za osobe kojima je šećer u krvi povišen cijeli dan, a ne samo nakon obroka.
Tablete kao što su sulfonilureje, koje forsiraju gušteraču da proizvodi više inzulina, nakon nekoliko godina iscrpljuju gušteraču u tolikoj mjeri da ona s vremenom proizvodi sve manje inzulina. Pacijent tada više nema drugu opciju nego početi upotrebljavati inzulin iz šprice (pena). Prema nekim studijama, sulfonilureje su također pokazale povišenje stope mortaliteta raznih uzroka, uključujući srčani udar i rak. (4)
Osim toga, normalizacija šećera u krvi, promjenom prehrane i smanjenjem inzulinske rezistencije, omogućava oporavak čak i djelomično oštećenim stanicama gušterače, pa je uzimanje sredstva koje uzrokuje nova oštećenja gušterače zapravo kontraproduktivno.
U kategoriju tableta koje povećavaju osjetljivost stanica na inzulin spadaju metformin i pioglitazon. Nazivi tableta metformina, naprimjer, jesu Glucophage, Gluformin, Aglurab, Belformin, Meglucon, Siofor i dr. Svakako pročitajte detalje o njima na stranicama ALMP-a ili na uputi koja se nalazi uz tablete. (7)
Pioglitazon tablete, npr., jesu Pioglitazon Pliva i Pio 15. (z)
Povećavanjem osjetljivosti stanica na inzulin dobivaju se dva pozitivna efekta: snižava se šećer u krvi jer postojeći inzulin stanica bolje iskorištava (dakle gušterača ne treba proizvoditi dodatne količine) i stanica istovremeno bolje iskoristi i glukozu koja više ne ostaje u krvi. No, isto tako, smanjenjem inzulina u krvi smanjuje se utjecaj inzulina na glad i efekt debljanja koji inzulin ima.
Inzulin je primarni hormon debljanja. Metformin je također pokazao pozitivan učinak na smanjenje glukoze koju proizvodi jetra (neovisno o glukozi iz hrane).
ALA, odnosno alfa-lipoična kiselina efikasna je kao dodatna pomoć u regulaciji razina šećera u krvi. (9)
R-ALA je stabilnija i jača od ALA-e, a potencijal je dodatno povećan kada se uzima u kombinaciji s uljem noćurka (Oenothera biennis L.). Ulje se prirodno nalazi u sjemenu žutog noćurka, jednim od najbogatijih izvora GLA-e (gama-linoleinske kiseline) i LA-e (linoleinske kiseline). LA spada među esencijalne (bez kojih organizam ne može živjeti) aminokiseline, što znači da ju je nužno unositi hranom. ALA se u Hrvatskoj ne može dobiti na račun HZZO-a, iako postoje neke vrste koje se u apotekama mogu dobiti samo uz "bijeli recept".
Dakle, riječ je o receptu uz koji farmakološki proizvod morate sami platiti. Uz to što je R-ALA mimetik inzulina (tvar koja oponaša inzulin), jedan je od moćnijih antioksidansa na tržištu koji smanjuje kardiovaskularne rizike te mogućnost razvijanja neuropatije (oštećenje živaca), tako što utječe na glikozilaciju i glikaciju proteina (vezanje glukoze i proteina, odn. proces koji je direktan uzročnik dijabetičkih komplikacija).
Preporuka na primjer dr. Bernsteina jest uzimati 2 puta po 100 mg R-ALA-e s 500 mg ulja noćurka. U pakovanjima različitih proizvođača kapsule su različitih gramaža, pa je na to potrebno obratiti pozornost pri kupnji i konzumaciji.
Dakle, ukratko: na raspolaganju nam je zapravo mali broj farmaceutskih proizvoda za snižavanje šećera u krvi ako izuzmemo sulfonilureje (tablete koje su stvarni spuštači šećera u krvi odnosno inzulinski sekretagozi), iako se na početku laicima taj dio čini previše kompliciran.
Zato nije potrebno zamarati se imenom farmakološkog proizvoda, dovoljno je pogledati njihov generički naziv.
Kao i svi drugi, i ovi farmakološki proizvodi imaju svoje nedostatke koje je potrebno imati na umu.
R-ALA-u i ulje noćurka morate sami plaćati i troškovi su relativno visoki. Ovi se pripravci u malo kojoj zemlji mogu dobiti preko službenog zdravstvenog osiguranja (Njemačka, naprimjer), a mi smo često naviknuti na male ili nikakve financijske izdatke za svoje zdravlje, tako da ćemo često pristati samo na ono što je trenutačno besplatno, ne odvagujući detaljno razloge za takvu odluku i protiv nje.
Metformin često uzrokuje probavne smetnje poput mučnine, proljeva, čak i bolova u želucu, a ponekad i vrtoglavicu. No, ove smetnje često s vremenom prestaju.
Metformin također smanjuje količinu B12 vitamina, koji je potrebno nadomjestiti.
Najopasnija moguća nuspojava metformina jest laktoacidoza. (8) Laktoacidoza može uzrokovati smrt, pogotovo kod osoba koje imaju oslabljene bubrege, jer se tvar izlučuje iz tijela putem bubrežne funkcije. No na sreću, događa se rijetko.
Pioglitazon kod nekih ljudi može uzrokovati zadržavanje tekućine u tijelu. Ako se to počne događati (lokalno ili na cijelom tijelu), ne bi se više trebao upotrebljavati. Tijelo ga ne tolerira dovoljno dobro u kombinaciji s većinom drugih farmakoloških proizvoda kao što su antidepresivi, antibiotici i drugi, pa se ni u tom slučaju ne bi trebali upotrebljavati. Isto tako, ne bi ga trebali upotrebljavati ljudi koji imaju bilo kakva oštećenja pluća, srca, bubrega i jetre.
U čak 10 od 100 slučajeva moguće je zatajenje srca kada se upotrebljava pioglitazon u kombinaciji s inzulinom. (đ)
Alfa-glukozidaza i amilaza enzimi su koji pomažu u razgradnji ugljikohidrata.
Ako na umjetan način smanjimo njihovu količinu, dio ugljikohidrata koji osoba konzumira izaći će iz tijela neprobavljen.
Generičko ime takvog farmakološkog proizvoda je akarboza. Tablete se prodaju pod imenom npr. Glucobay (e).
Iz osobnih iskustava čujemo da im je jako česta bezopasna, neugodna nuspojava plinovi, pa ih ljudi znaju nazivati i nadimkom ''prdobej''.
Ipak, preporučuje se smanjiti unos ugljikohidrata, a ne jesti ono što organizmu šteti (u ovom slučaju ugljikohidrati), a onda pokušati to ispraviti tako da prisiljavamo tijelo da ih samo djelomično uspijeva probaviti.
Beta-stanice gušterače proizvode i hormon amilin.
Amilin daje čovjeku osjećaj sitosti.
Drugi hormon, inkretin, kojeg izlučuje probavni sustav, daje znak gušterači da izluči amilin koji mozgu šalje informaciju o sitosti tj. da ste upravo pojeli dovoljnu količinu hrane, jer naravno, crijeva su ta koja znaju da ste upravo pojeli dovoljnu količinu hrane.
Kako je dijabetičarima oslabljena funkcija beta-stanica, često ne proizvode ni dovoljno amilina, pa nakon dovoljno obilnog obroka i dalje osjećaju glad.
To im otežava da prestanu jesti, odnosno povećava vjerojatnost da će se prejesti ili da će cijeli dan imati potrebu nešto grickati.
Skupina farmakoloških proizvoda koji su registrirani za tretiranje dijabetesa, ali zapravo utječu na ovaj problem nazivaju se mimetici inkretina.
Razlikujemo tri kategorije s različitim načinom djelovanja:
Analozi amilina (pramlintidi) nisu dostupni u Hrvatskoj. Kao što sam naziv govori, to je supstancija slična hormonu sitosti, koju proizvodi zdrava gušterača.
GLP je kratica za "glucagon-like peptide".
To je hormon koji izlučuje probavni sustav (crijeva) čiji je zadatak da "kaže" gušterači da izluči amilin, inzulin i/ili glukagon. Ako organizam izluči amilin, osoba osjeća sitost i poticaj da prestane jesti.
Bez hormona amilina, iako se krivnja za pretile osobe često prebacuje na njihove negativne ljudske osobine, teško je procijeniti kada treba i kada ne treba jesti. Odnosno osoba cijelo vrijeme osjeća manju ili veću glad.
GLP-1 analozi se ne mogu uzimati na usta zbog toga što prestaju biti djelotvorni kada dođu u doticaj s kiselinom u želucu, tako da za sada postoje samo GLP-1 analozi u injekcijama:
Agonisti GLP-1 receptora djeluju na veći broj poremećaja nego ijedna druga terapija za dijabetes. Poboljšavaju funkciju beta stanica gušterače, inhibiraju lučenje glukagona iz alfa stanica pri povišenoj glikemiji, zbog nižih razina glukagona može se smanjiti proizvodnja glukoze u jetri, te smanjuju unos energije i glad putem receptora u mozgu.
Prema nekim mišljenjima upotrebu GLP-1 se preporučuje uvesti već nakon što se kod osobe ne postigne zadovoljavajuća regulacija uz pomoć metformina.
Tako na primjer, Izjava o stajalištu ADA/EASD (ADA - Američko udruženje za dijabetes, EASD - Europsko udruženje za ispitivanje dijabetesa) preporučuje uporabu agonista GLP-1 receptora odmah nakon metformina.
DPP-4 je skraćenica za enzim koji zaustavlja djelovanje GLP-a.
Dakle, "DPP-4 inhibitor" inhibira, odnosno zaustavlja djelovanje DPP-a, koji onda ne može utjecati na smanjenje GLP-a koji tijelo proizvodi.
Tako u tijelu ima više GLP-a, koji pak potiče stvaranje više amilina u tijelu, a amilin omogućava osjećaj sitosti.
Osoba očigledno ne može upotrebljavati DPP inhibitor ako organizam ne izlučuje GLP ‒ tada mora uzimati egzogeni GLP.
Tablete se zovu Janumet i one su zapravo kombinacija dvije komponente sitagliptina, koji je DPP-4 inhibitor, i već spomenutog metforminklorida, koji potiče osjetljivost stanica na inzulin. (5)
Trošak Janumeta, trenutno HZZO pokriva samo djelomično i trenutno se nadoplaćuje 104 kune.
I DPP-4 inhibitori i GLP-1 receptor agonisti usporavaju pražnjenje želuca, što može uzrokovati razne probavne smetnje, kao što su mučnina, zatvor, bolovi u trbuhu i proljev.
Ovi se efekti mogu smanjiti nakon razdoblja privikavanja, i to najbrže i najlakše ako su doze relativno male.
Ako osoba već ima značajnu gastroparezu (otežano pražnjenje želuca), ne bi ih trebala upotrebljavati.
Ova skupina farmakoloških proizvoda ima vrlo visoku stopu djelovanja, odnosno kod velikog broja ljudi uistinu djeluje.
Doduše, vrlo su skupi i HZZO ih zasad pokriva, te se nadamo da će uspijevati i dalje.
Komplikacijama nazivamo poremećaje u tkivima ili organima uzrokovane dugotrajnim poremećenim razinama šećera u krvi i/ili povišenim razinama inzulina u krvi.
Prenisku razinu šećera u krvi čovjek odmah osjeća i ona se naziva hipoglikemija.
Hipoglikemije su stalni pratilac dijabetičara koji koriste farmaceutske proizvode za snižavanje šećera u krvi. Relativno su česta ali akutna nuspojava. Odnosno kratkotrajne su i lako ih je riješiti.
Preuzmite brošure:
Akutna je komplikacija dijabetesa hipoglikemija, odnosno niska razina šećera u krvi ‒ ispod potrebne razine za nesmetano funkcioniranje, tj. manje od, otprilike, 3,7 mmol/l.
Može se dogoditi osobama koje uzimaju tablete ili inzulin, a mnogo je manja vjerojatnost da se dogodi nekom tko bolest regulira prehranom.
U slučaju hipoglikemije osoba se osjeća dezorijentirano, malaksalo, intenzivno se znoji, snažno joj lupa srce, osjeća drhtavicu i živčanu razdražljivost. Važno je u slučaju hipoglikemije što prije pojesti glukozne bombone koji će se najbrže moguće, već u ustima, apsorbirati i podignuti razinu šećera u krvi.
Posredno mogu uzrokovati neku drugu vrstu nezgode osobi koja je zbog hipoglikemije dezorijentirana, iako vjerojatnost za tako nešto nije jako velika.
Neka istraživanja ukazuju na to da hipoglikemije jednako kao i hiperglikemije oštećuju moždane funkcije nakon razdoblja dužeg od desetak godina. Mnogi dijabetičari iz vlastitog iskustva bi mogli potvrditi ovakvu degradaciju.
Zato je najvažnije kod hipoglikemija da kada se već dogode traju što kraće, odnosno da osoba što prije pojede glukozne bombone i tako digne razinu šećera u krvi.
U slučaju neuzimanja hrane koja će podignuti šećer u krvi, osoba može, iako je vjerojatnost dosta mala, pasti u komu.
Prvo iskustvo hipoglikemije je za većinu osoba zastrašujuće iskustvo. I kada se naviknu na njih, hipoglikemije su i dalje zaista neugodno i teško opisivo iskustvo.
Ali ne bi trebale biti uzrokom straha, jer dok ih osoba dobro i pravovremeno osjeća hipoglikemije se mogu relativno jednostavno i u kratkom roku sanirati. Važno je da osoba bude svjesna urgentnosti reakcije te da uvijek sa sobom nosi glukozne bombone.
S druge strane, previsoka razina šećera u krvi naziva se hiperglikemija i sama po sebi je manja smetnja, može čak proći i nezapaženo. Ali posljedice koje dugogodišnje hipoglikemije uzrokuju organizmu su zaista preteške.
Komplikacije uzrokovane dugotrajnim povišenim vrijednostima u krvi mnogo je teže primijetiti, kao i tretirati, te mogu biti neposredan uzrok smrti.
Najčešće pogođeni organi su: oči, bubrezi, mozak, stopala (udovi najudaljeniji od srca) i samo srce, a oni se polako uništavaju zbog oštećenja krvotoka prevelikim količinama glukoze.
Tako nastaju oštećenja na sitnim i većim krvnim žilama i živcima te, posljedično, organima.
Iako su navedeni organi najčešće pogođeni, zapravo ne postoji tkivo koje nije pogođeno ovim disbalansom.
Tako osobe često imaju krhkije kosti, loš lipidni profil, viši krvni tlak, stanjenu kožu, ukočenost zglobova, oštećenu kratkotrajnu memoriju, depresiju, razdražljivost i druge posljedice koje utječu na drastično smanjenje kvalitete života.
Mikrovaskularna oštećenja na očima osoba u početku najčešće ne može ni primijetiti, ali s vremenom se mogu razviti bolesti i poremećaji kao što su retinopatija, mikroaneurizme, katarakta, makularni edem, glaukom i diplopija.
Dijabetes je vodeći uzrok sljepoće koja može biti posljedica makularne degeneracije i dijabetičke retinopatije.
Dijabetička nefropatija ne može se razviti ako su razine šećera u krvi pod kontrolom. Uzrokovana je toksičnim razinama šećera u krvi koje uništavaju krvne žile u bubrezima.
Već nakon tri godine povišenih šećera u krvi javljaju se i prva oštećenja bubrega.
Dijabetes je vodeći uzrok otkazivanja bubrega, odnosno potrebe za dijalizom. Studije također potvrđuju da daleko veći utjecaj imaju povišeni šećeri u krvi nego prehrana bogata bjelančevinama.
U prosjeku oko 30% osoba s dijabetesom razvije neki oblik poremećaja u radu bubrega.
Mikroalbuminurija, koja je zapravo blaga propusnost bubrega, obično je prvo upozorenje pri pregledu mokraće. Kasnije prerasta u makroalbuminuriju, što zapravo označava količinu proteina koju bubrezi propuštaju, a ne bi trebali.
Oštećene žile u udaljenim perifernim udovima, odnosno slaba cirkulacija, uzrokuju oslabljenu kožu. Takva je koža tanka, lako se može oštetiti i teže zarasta.
Također je sklonija oštećivanju pri visokim ili niskim temperaturama kojima je noga izložena; naprimjer, u zimskim mjesecima ako obuća nije adekvatno zaštićena ili kada se noge nepažnjom operu u prevrućoj vodi.
Zbog oštećenih živaca u nogama, također zbog povišenih vrijednosti šećera u krvi, osoba počne gubiti osjet, odnosno ima smanjen doživljaj boli, pritiska, vrućine, hladnoće i sl.
Tako vrlo lako može doći do žuljeva, porezotina, natisaka i sl. a da to osoba uopće ne osjeti. Ne može reagirati i, recimo, izvaditi kamenčić iz cipele, pa tako uzrokuje još teža oštećenja noge.
Druga vrsta oštećenja živaca otežava normalno znojenje nogu, suhoću kože i ispucalost.
Ispucalost se najčešće javlja na petama i potencira razvoj infekcije ili, daleko gore, potencira i mogućnost razvoja razjede ili čira.
Treća vrsta oštećenja živaca jest motorna neuropatija, koja se očituje u gubitku mišića stopala. Gubitkom tih mišića stopalo se deformira.
Češći oblici deformacija jesu prsti na nogama u obliku kandži, čukljevi (iskrivljenje kosti u bazi palca ili malog prsta) i kvrge na sredini stopala uzrokovani iskrivljavanjem metatarzalne kosti.
Zbog oštećenja živaca može se i slabije percipirati položaj zglobova, pa dolazi do raznih oblika iščašenja. Oštećenja na stopalima u određenom broju slučajeva rezultiraju amputacijom noge i stopala.
Kardiomiopatija oslabljuje funkciju srčanog mišića, koji s vremenom postane tako slab da u nekom trenutku potpuno podbaci.
Dodatne su otežavajuće okolnosti povišen tlak (hipertenzija) i upalni procesi u tijelu na koje ukazuju povišen fibrinogen, homocistein, c-reaktivni protein, lipoprotein i povišeni trigliceridi.
Smatra se da povišen HDL štiti žile.
Također, prema nekim istraživanjima postoje pokazatelji da ova oštećenja ne uzrokuje povišen šećer u krvi, nego povišen inzulin u krvi (povišen zbog inzulinske rezistencije).
Kad je šećer u krvi dulji period povišen, dolazi do glikolizacije, odnosno dodavanja šećera na protein, LDL čestice ili protein koji je dio stijenki arterija.
Takve čestice zakrčuju krvne žile, posebno u kombinaciji s trombocitima, i pojavljuje se arterijski plak.
Kada se otkine od krvožilnih stijenki i krvotokom dođe do žila u mozgu, taj plak uzrokuje manje ili veće moždane udare.
Ovakav scenarij mnogo je vjerojatniji kad je razina šećera u krvi visoka dulje od 24 sata.
Vaskularna demencija opći je pojam koji opisuje probleme s misaonim procesima ili memorijom, a uzrokovana je oštećenjem mozga zbog oslabljenog protoka krvi u mozak. Kod dijabetičara je vrlo česta posljedica nereguliranog šećera u krvi.
Također je u najvećoj mjeri reverzibilna ili barem zaustavljiva stabiliziranjem šećera u krvi.
Erektilna disfunkcija pogađa oko 60% muškaraca i rezultat je višegodišnje poremećene razine šećera u krvi.
Očituje se kao prekratka ili nedovoljno čvrsta funkcija spolnog organa, direktno je uzrokovana neuropatijom ili blokiranim krvnim žilama.
Poboljšanjem GUK-a, ako je poremećaj djelomičan i uzrokovan neuropatijom, a ne blokiranim krvnim žilama, problem se u potpunosti može riješiti.
Dobro je još znati da je erekcija kratkotrajno onemogućena za vrijeme hipoglikemije.
Gastropareza, općenito, jest stanje u kojem želudac ne može isprazniti hranu onako kako bi trebao, što znači da je pražnjenje želuca odgođeno.
Gastropareza je uzrokovana oštećenjem vagus živca.
Vagus je najdulji živac u tijelu, koji upravlja nevoljnim i autonomnim funkcijama organizma. To su aktivnosti koje se događaju u našem tijelu mimo utjecaja naše volje i kontrole, između ostalog to je rad probavnog sustava.
Oštećen vagus sprečava mišiće u želucu i crijevima da ispravno funkcioniraju, odnosno da se hrana kreće kroz probavni sustav kako bi trebala.
Kroničan umor, česte infekcije i bolesti desni također su tipične za dijabetičare.
Depresija uzrokovana ograničenjima koje bolest nameće, kao i samim oštećenjem živčanog sustava, događa se periodički kod najvećeg broja osoba, a rjeđe je toliko jaka i kontinuirana da bi zahtijevala bolničko liječenje.
U slučaju dugogodišnje loše regulacije šećera u krvi očekivano je smanjeno trajanje života.
Službena definicija dijabetesa tipa 2 je progresivna, degenerativna, kronična bolest, odnosno poremećaj metabolizma glukoze uzrokovan manjkavom funkcijom gušterače i/ili, najčešće neosjetljivošću stanica na inzulin.
Preuzmite brošure:
Neosjetljivost stanica na inzulin naziva se inzulinska rezistencija i označava nemogućnost stanica da iskoriste inzulin koji im je na raspolaganju. Istovremeno, nemogućnost stanica da iskoriste inzulin potiče gušteraču na pojačanu proizvodnju dodatnog inzulina, a ona pak u krvotoku uzrokuje povećanje inzulinske rezistencije, čime se stvara spirala koja na kraju vodi do visoke inzulinske rezistencije, iscrpljene gušterače i, posljedično, visoke razine šećera u krvi koji ne može ući u stanice.
Ovo je često popraćeno i povećanim stvaranjem glukoze u jetri, čime tijelo pokušava kompenzirati nedostatak glukoze u samoj stanici. Visoka razina šećera u krvi simptom je zbog kojeg se neka osoba klasificira kao dijabetičar (tipa 2 u ovom slučaju), a ovakvo se stanje razvija godinama.
Dakle osoba koja pati od poremećaja metabolizma ugljikohidrata (jednostavni i složeni šećeri), ima negativnu reakciju organizma kada konzumira određenu vrstu hrane.
Dijabetes tipa 2 naziva se još i starački dijabetes, dijabetes neovisan o inzulinu, kao i šećerna bolest tipa 2. Nijedan od tih naziva nije u potpunosti točan jer je to bolest koja više nije tipična za stariju populaciju, već je u velikoj mjeri zastupljena i kod ljudi srednje životne dobi, pa čak i kod djece. Također, nije neovisan o inzulinu, jer osobe koje imaju poremećaj regulacije šećera u krvi s vremenom često dolaze do razine u kojoj je potrebno egzogeno (izvanjsko) dodavanje hormona inzulina iz injekcije ili pena.
Dakle osoba koja pati od poremećaja metabolizma ugljikohidrata (jednostavni i složeni šećeri), ima negativnu reakciju organizma kada konzumira određenu vrstu hrane.
Dijabetes tipa 2 naziva se još i starački dijabetes, dijabetes neovisan o inzulinu, kao i šećerna bolest tipa 2. Nijedan od tih naziva nije u potpunosti točan jer je to bolest koja više nije tipična za stariju populaciju, već je u velikoj mjeri zastupljena i kod ljudi srednje životne dobi, pa čak i kod djece. Također, nije neovisan o inzulinu, jer osobe koje imaju poremećaj regulacije šećera u krvi s vremenom često dolaze do razine u kojoj je potrebno egzogeno (izvanjsko) dodavanje hormona inzulina iz injekcije ili pena.
Dakle, u slučaju neodabira ili neuspjeha promjene životnog stila, dijabetes tipa 2 progresivna je bolest. Također, to je degenerativna bolest koja s vremenom uzrokuje promjenu ili propadanje svih stanica, tkiva i organa, trajno narušavajući zdravlje.
ALI promjenom životnog stila, u samim počecima dok tijelo još uvijek nije iscrpilo vlastite mogućnosti proizvodnje inzulina, poremećaj šećera u krvi u potpunosti je regresivan. Što znači da osoba može vratiti sve zdravstvene parametre u normalu te takvo stanje zadržati neograničeno dugo, ako ustraje u dobrim prehrambenim i životnim navikama.
Prvi subjektivni pokazatelji da je osoba oboljela različiti su i mogu se očitovati u većem ili manjem broju istovremeno ili periodično, a moguće je i da uopće nema subjektivnih pokazatelja oboljenja.
Najčešći pokazatelji su, prema učestalosti pojavljivanja; kroničan umor i smanjenje energije, pojačano žeđanje i mokrenje, debljanje ili mršavljenje, neuobičajena glad, zamućenje vida, teško i dugotrajno zarastanje ranica i drugi.
Kroničan umor te smanjenje životnog i radnog elana posljedica su zasićenosti krvotoka prekomjernom glukozom.
Višak šećera u krvi tijelo pokušava eliminirati pojačanim mokrenjem (poliurija), a zbog pojačanog mokrenja osoba pak pojačano žeđa i pojačano unosi tekućinu (polidipsija).
Do pojačane gladi kod pojedinaca praćene debljanjem, a kod drugih mršavljenjem (ovisno o jačini inzulinske rezistencije), dolazi zato što glukoza ne može ući u stanicu, budući da joj je za ulazak u stanicu potreban inzulin. Tako stanica gladuje, dok se istovremeno glukoza koja joj je potrebna, u prekomjernim količinama, gomila u krvi. Svako povišenje glukoze u krvi uzrokuje povećanje inzulina u krvi, što potiče osjećaj gladi, te posljedično povećan unos hrane (polifagija). Ove se uzročno-posljedične reakcije događaju naizmjence u ciklusima uslijed preobilnih obroka ili hrane krcate jednostavnim ili složenim šećerima.
Do zamućenja vida, dvostruke slike i mrlja na vidnom polju, povremeno ili trajno, dolazi zbog oštećenja sitnih žila u oku ili živaca koji aktiviraju mišiće koji pokreću oko.
Vaginalne infekcije posljedica su poremećene mikroflore zbog koje se češće razvijaju gljivice.
Svrbež i suhoća kože, zadah po acetonu, mučnina i bolovi u trbuhu također mogu biti pokazatelji povišenog šećera u krvi.
Osim ovih subjektivnih pokazatelja koje osoba može i ne mora osjećati, rabi se više vrsta dijagnostičkih testova koji su dobar pokazatelj poremećaja metabolizma glukoze u organizmu.
Izmjerena razina glukoze u krvi natašte koja je viša od 5,6 mmol/l, a nakon obroka od 6,9 mmol/l, već je pokazatelj potencijalnog razvoja poremećaja metabolizma ugljikohidrata.
S time da je važno znati kako je moguće da glukoza natašte bude uredna, a glukoza nakon obroka povišena, jer je do dva sata nakon obroka razina šećera u krvi ipak najviša i moguće je da inzulin koji osoba proizvodi ne može pokriti samo taj porast.
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) razlikuje dvije kategorije, pa tako, ako je šećer u krvi natašte viši od 6,1 klasificira situaciju kao dijabetes, a ako je glukoza u krvi natašte viša od 5,6, kao poremećenu toleranciju glukoze, odnosno preddijabetičku fazu. (d)
Test tolerancije glukoze izvodi se tako da se izmjeri šećer u krvi i nakon toga popije otopina glukoze, te se nakon 2 sata ponovno izmjeri šećer u krvi. Disfunkcionalan organizam neće moći potpuno adekvatno reagirati na takvo opterećenje glukozom.
Smatra se da osoba ima preddijabetes ako osoba ima GUK natašte ≥ 5,5 mmol/L; GUK poslije obroka (postprandijalno) ≥ 7,7 mmol/L i/ili HbA1C ≥ 5,7%.
Te da ima dijabetes ako ima GUK natašte ≥ 7,0 mmol/L; GUK poslije obroka (postprandijalno) ≥ 11,1 mmol/L i/ili HbA1C ≥ 6,5%. (mh)
Glikolizirani hemoglobin (HbA1c) pigment je crvenih krvnih zrnaca na koji se glukoza veže. Ova krvna zrnca prosječno žive tri do četiri mjeseca, pa je postotak hemoglobina koji sadrži glukozu pokazatelj prosječnih kretanja šećera u krvi u tom razdoblju. Kod potpuno zdravih ljudi njegova je vrijednost 4,2 ‒ 4,6%.
Trenutno važeće smjernice za kategorizaciju dijabetesa su zapravo umjerene u usporedbi sa potpuno zdravom osobom, tako se smatra alarmantnim tek HbA1C ≥ 6,5%.
Krv sadrži više nedavno proizvedenih crvenih krvnih zrnaca nego onih proizvedenih prije, pa je tako utjecaj onoga što smo jeli zadnjih desetak dana na izmjerene vrijednosti HbA1c-a veći.
Prekomjerne količine šećera u krvi tijelo se pokušava riješiti izbacivanjem kroz urin.
Trakica za urin pokazat će prisutnost šećera samo ako je razina šećera u krvi viša od otprilike 10 mmol/l (ovaj prag je različit kod svake osobe), i ne može prikazati točnu brojku, odnosno količinu šećera u krvi.
Tako da je to daleko manje konkretan i pouzdan način potvrde dijabetesa tipa 2, pogotovo u slučaju negativnog rezultata koji trakica za urin pokaže, dok je šećer u krvi ipak blago povišen.
C-peptid je protein koji proizvodi gušterača paralelno s proizvodnjom inzulina.
Tako je proizvodnja c-peptida povezana s mogućnošću organizma da proizvodi inzulin.
Kod dijabetesa tipa 2 ova razina može biti unutar graničnih vrijednosti i iznad ili ispod graničnih vrijednosti.
No, ako je iznad graničnih vrijednosti, to je dobar pokazatelj prekomjerne proizvodnje inzulina i nemogućnosti njegove upotrebe – odnosno pokazatelj da se razvila inzulinska rezistencija.
Vrijednosti c-peptida najtočnije su ako se mjere nakon 12-satnog gladovanja i dok je šećer u krvi unutar normalnih vrijednosti.